Većina ljudi prirodno i bez oklijevanja smatra glazbu terapeutskim sredstvom: postajemo DJ-i vlastitih duša odabirući dijelove koji će nam pojačati ili izmijeniti raspoloženja. No vrlo rijetko ćemo se okrenuti vizualnoj umjetnosti za takvu vrstu duhovne 'asistencije'. Vrlo malo ljudi koristi slike kao vodiče duhovnih promjena. Provjerimo kako nas djela mogu inspirirati i 'liječiti'
Ne posjedujemo playliste omiljenih slika na mobitelima, ne sakupljamo privatne galerije na računalima; cijena i prestiž 'visoke umjetnosti' često nas odbijaju od takvih koraka.
U galerijama i muzejima, u kojima djeca dobivaju prve informacije kako se ponašati u prisutnosti 'prave' umjetnosti, većina se osjeća izgubljeno, a pri toj impresiji ne pomažu ni izložena objašnjenja uz umjetnine.
Iako obeshrabreni inicijalnim prezentacijama i nametnutim normama, i dalje osjećamo da je umjetnost terapeutski medij. Ono može postati mjesto u kojem nalazimo nadu, u kojem se olakšava patnja, razvija empatija, duhovitost, osjećaj za čuđenje i njeguje osjećaj zajedništva, pravde ili političkog idealizma.
No da bismo došli do toga, moramo pristupiti umjetničkim djelima na ispravan način, izvan okvira određenih kriterija propisanih poviješću umjetnosti, uz psihološke metode koje nas uvode u uravnoteživanje naših najdubljih i iskonskih dijelova bića sa samim djelima.
Nada
'Bridge Over a Pond of Water Lilies' Claudea Moneta, 1899.
Monetova slika jedna je od najpopularnijih djela njujorškog muzeja Metropolitan. To zabrinjava brojne 'sofisticirane' gledatelje koji smatraju da je 'slatkoća i ljepota' slike samo simptom pretjerane sentimentalnosti, pa čak i gluposti. Brinu da je privučenost takvom vrstom slika iluzorna: naime, oni koji vole uređene i skladne vrtove, izloženi su opasnosti lakog zaborava stvarnih uvjeta života, u koje ulaze ratovi, bolesti, političke katastrofe. Publika, sudeći po njima, treba socijalno angažiranu umjetnost koja će ih konstantno podsjećati na okrutnu stvarnost.
No za većinu ljudi najveća opasnost nije zaborav monstruoznosti svakodnevne egzistencije, već prepuštanje bijesu, depresiji i očaju. Najveća je opasnost upravo gubitak nade. Umjetnost može utjecati na smanjenje očaja i upravo tu leži tajna popularnog entuzijazma za lakim, lepršavim, lijepim i 'slatkim' djelima. Procvalo proljetno cvijeće, plavo nebo, djeca koja trče po plaži, to su vizualni simboli nade. Razdraganost je dostignuće, a nada je nešto što uvijek treba slaviti.
Empatija
'The Twilight of Life' Sydney Tully, 1894.
U današnje vrijeme teško i rijetko pokazujemo istinski interes za druge ljude, posebice ako su u pitanju starije osobe. U ovom portretu starica sjedi i promišlja, uz kontrast tamne pozadine koja nas ohrabruje da gledamo sliku dublje i dulje nego što bismo se inače zadržavali. Bila je jaka i odlučna, davno je imala ljubavnika, a sada ju je teško voljeti i svjesna je toga. Lako se naljuti i povuče u sebe. Treba druge ljude koji će se brinuti za nju, a promatramo je s empatijom, jer znamo da svi možemo završiti u njezinoj poziciji.
Mnoge ljude, ovisno o životnim fazama, teško je voljeti, poštovati ili čak osjećati elementarno sviđanje prema njima. Ljubav se često povezuje s divljenjem: volimo jer doživljavamo drugu osobu kao predivno, uzbudljivo i drago biće. Postoji i drug aspekt ljubavi u kojem smo dirnuti tuđim potrebama i osjećajem velikodušnosti. Tully je blaga i puna razumijevanja za svoj model: pažljivo promatra njezino lice i pita se tko je ona u svojoj biti.
Uvažavanje
'An Idyll: Daphnis and Chloe' Nicole Pisana, 1500-01.
Pisano evocira početke ljubavi, moment u kojem su ljupkost i ljepota usklađeni i intenzivno prezentirani. Daphnis se jedva usuđuje doticati Chloe, smatra je toliko vrijednom i krhkom. Kristalno jasno vidi svoje obožavanje i nade za budućnost. Želi zaslužiti njezinu pažnju, sumnja hoće li mu uzvratiti ljubav. Iz njegove perspektive, nikako je ne smije uzimati zdravo za gotovo. Gledano iz perspektive partnera koji su dugo zajedno, kad su navike i običaji učinili drugu osobu u potpunosti poznatom, ova slika pomaže moći prisjećanja na osjećaj zahvalnosti, uvažavanja i čuđenja.
Veze
'The Agony in the Kitchen' Jessice Todd Harper, 2012.
Okruženi smo slikama koje nam prodaju ideju o tome kakve su tuđe veze, a mnoge od njih krajnje su obmanjujuće i štetne za mogućnosti doživljavanja zadovoljstva i naših 'procjena' vlastite veze. Ljudi gotovo nikad ne govore potpuno otvoreno i iskreno o odnosima.
Iza zida tišine i facebook obmana, leži misao o najizazovnijem dijelu 'odraslog' života: našim kapacitetima da budemo sretni s drugom osobom. Trebamo umjetnička djela da nam pokažu kako su naše poteškoće istodobno tužne i normalne. Isto tako, ne trebaju nam dijametralno suprotne saharinske holivudske slike. Ekstremi obiteljskog nasilja su rijetki, ali svakodnevna je borba univerzalna, iako često nepravedno podcijenjena i rijetko prikazivana.
Na slici Jessice Todd Harper, par je najvjerojatnije planirao ugodnu večer, ali nešto je krenulo krivo. Jedna je osoba namrštena, druga plače. Oni su inače skladan par, ali imaju poneke probleme koje je teško riješiti. Svi smo bili na takvim mjestima u odnosima i lako je poistovjetiti se s njihovim poteškoćama. Umjetnost može poslužiti kao privatno 'spremište' za istine koje su prečudne ili neprihvatljive za dijeljenje s prijateljima ili poznanicima.
Konzumerizam
'Cookmaid with Still Life of Vegetables and Fruit' Nathaniela Bacona, 1620.
Ideja zlog konzumerizma zavladala je suvremenim svijetom. Slika nas vraća u vrijeme kad je obilje bilo novost i svi su htjeli istražiti svoj 'komadić'.
Danas se toliko bojimo pohlepe da lako zaboravljamo kako ljubav prema materijalnom isto može biti 'časna'. Naslikana davne 1620., slika je iskrena i lijepa posveta uživanju u obilju, nešto što nam je danas onemogućeno dosadom i osjećajem krivnje.
Možda možemo učiti iz doživljaja ove slike: dakle, dobar odgovor konzumerizmu ne bi doslovno bio eskapizam i život među lubenicama i grožđem, već osjećaj zahvalnosti i poštovanja prema samom procesu stjecanja tih 'bogatstava'.
