Posljednjih dana u redakcijama hrvatskih dnevnih novina užurbano se radi na donošenju statuta medija. Iako je riječ o samoregulativnom aktu čije je donošenje Zakon o medijima propisao već prije devet godina, tek sada se krenulo u njegovu konkretnu realizaciju.

Konkretan povod za iznenadnu žurbu je novi Zakon o PDV-u koji omogućava nižu stopu PDV-a za dnevne novine koje objavljuju više od 25 tisuća riječi u pojedinom izdanju te koje imaju usvojen statut. Dok su neke redakcije poput one Jutarnjeg lista svoje statute već usvojile i izabrale glavnog urednika prema novim pravilima, u drugima pregovori još uvijek traju. Budući da se i novinari i nakladnici tijekom pregovaranja pozivaju na iskustva europskih medija, odlučili smo provjeriti kako uistinu funkcioniraju pojedine novine iz različitih europskih zemalja.

Drugačiji društveni kontekst

U našem bližem susjedstvu, točnije Sloveniji i Mađarskoj, statuti u dnevnim novinama su uobičajena stvar. Primjerice, u slovenskom Delu i mađarskom Népszabadságu statuti reguliraju odnos između novinara, urednika i nakladnika, ali postoje određene razlike u imenovanju i razrješenju glavnog urednika. U Delu glavnoga urednika bira uprava, a novinari imaju pravo dati svoje mišljenje. No to mišljenje nije obvezujuće. I u Népszabadságu novinari imaju pravo na mišljenje, odnosno imaju pravo veta ako smatraju da izbor uprave nije dobar. No, kako nam je rekao Gabor Horvath, zamjenik glavnog urednika mađarskih novina, zbog lošeg poslovanja novina, to su pravo izgubili unatoč svim etičkim pravilima novinarske struke koja nalažu neovisnost o bilo kakvim političkim i ekonomskim utjecajima.

Sudeći prema statutu El Munda koji je objavljen na njegovim internetskim stranicama, situacija je donekle slična i u španjolskim novinama. Osim što opisuje uređivačke smjernice novina, statut El Munda bavi se i odnosima između novinara, urednika i nakladnika, ali i izborom glavnog urednika. O imenovanju i razrješenju glavnog urednika El Munda odlučuje glavna skupština dioničara, i to na prijedlog upravnog odbora. Prije nego što odluka bude donesena, upravni odbor upoznaje redakcijsko vijeće koje se sastoji od pet novinara sa svojim izborom. Redakcijsko vijeće potom izvještava sve novinare El Munda o prijedlogu kandidata za glavnog urednika. Ako se dvije trećine novinara protive tom prijedlogu, redakcijsko vijeće prenosi to mišljenje pismenim putem upravnom odboru. On to mišljenje mora uzeti u na znanje i odgovoriti na njega, ali ono ipak nije obvezujuće.

Stanje u njemačkim novinama možda se najbolje može vidjeti na primjeru utjecajnog tjednika Der Spiegel u kojemu su vlasnici medija nedavno smijenili dugogodišnji urednički duo jer nisu bili zadovoljni poslovnim rezultatima. Novinari Der Spiegela nisu imali utjecaja na izbor novih urednika, ali se zbog toga, kako nam pojašnjavaju u njemačkom udruženju novinara, ne osjećaju obespravljeno. Budući da je Njemačka poznata po ozbiljnom radnom zakonodavstvu, ali i poštivanju pravila novinarske profesije, njemački novinari ne ovise toliko o redakcijskim statutima u smislu ostvarenja svojih novinarskih prava koja su već dobrim dijelom zakonski definirana. Iz našeg razgovora s njemačkim udruženjem novinara koje je dio moćnog sindikata Ver.di, daje se naslutiti da pitanja koja trenutno muče hrvatske medije nisu posebno interesantna tema u Njemačkoj s obzirom na to da je drugačiji društveni kontekst, a i medijska kultura je razvijenija. Napominju nam i da uređivačka politika nije ovisna o poslovnim interesima vlasnika, nego se temelji na profesionalnim standardima novinarstva. Usto, Njemačka unija novinara pri sindikatu Ver.di, među ostalim, propisuje jasne 'tarife i honorare' za novinarski rad, a objavljuje i detaljan pregled svih prava koja imaju.

Slična je situacija i u Švedskoj, zemlji poznatoj po visokom stupnju demokracije i uređenim društvenim pravilima. Baš zbog takvih okolnosti statuti medija se više bave etičkim pitanjima negoli upravljačkim pravima. Iako zadnju riječ u izboru glavnog urednika najčešće imaju vlasnici medija, pojašnjava nam sugovornik iz švedskih novina Göteborgs-Posten, novinarima to nije sporno s obzirom na to da je riječ o uređenim odnosima na medijskoj sceni koje se temelje na visokim profesionalnim standardima. Primjerice, u novinama Göteborgs-Posten o imenovanju glavnog urednika odlučuje isključivo uprava. Riječ je o novinama koje su u privatnom vlasništvu jedne obitelji i, iako novinari imaju pravo izraziti svoje neslaganje ili slaganje s izborom glavnom urednika, njihovo mišljenje nije obvezujuće. No, kako nam pojašnjava sugovornik iz Göteborgs-Postena, vlasnici na mjesto glavnog urednika biraju isključivo osobe koje dobro poznaju novinarstvo i funkcioniranje novina te koje znaju surađivati sa svojim novinarima.

Društveni kontekst i poimanje medija u Velikoj Britaniji znatno je drugačije nego u Hrvatskoj, pa samim time nije jednostavno uspoređivati funkcioniranje njihovih i naših novina. Primjerice, statut uglednog britanskog Guardiana, koji je poznat po visokom stupnju profesionalnosti, manje se bavi odnosima između novinara, urednika i nakladnika, a više profesionalnim standardima novinarstva i etičkim načelima kojima se vode. U svojemu statutu koji je objavljen na službenoj internetskoj stranici novina čitateljima vrlo detaljno pojašnjavaju svoju uredničku politiku, što nije nimalo čudno jer im je povjerenje, kako stalno ističu, najvažnija odrednica u odnosu s publikom. U pogledu izbora glavnog urednika, kako kažu, podrazumijeva se da je riječ o stručnoj osobi koja iza sebe ima značajno novinarsko iskustvo i koja dobro poznaje funkcioniranje medija, pa zato ni ne vode velike rasprave o samom načinu imenovanja. Glavnog urednika u Guardianu bira upravni odbor u čijemu radu sudjeluje i predstavnik novinara, pa se samim time i glas novinara računa prilikom izbora ključne osobe za rad redakcije.

Ako je suditi prema statutu uglednog Le Mondea koji je transparentno objavljen na njihovoj internetskoj stranici, u francuskim medijima novinari imaju veliku moć, posebno kada je riječ o izboru glavnog urednika. Prema statutu tih utjecajnih novina, dioničari nemaju pravo miješati se u izbore redakcije, što uključuje i izbor glavnog urednika. Kandidat za glavnog urednika koji se bira među novinarima mora dobiti minimalno 60 posto podrške novinara iz redakcije kako bi uopće bio izabran na tu funkciju. Kako je pokazao posljednji izbor, dioničari nemaju velik utjecaj jer sve kandidate koje su predložili redakcija je odbila. Statut Le Mondea jasno određuje djelokrug vlasnika medija te navodi da dioničari nemaju pravo intervenirati u rad redakcije.

Bitno je da se glas novinara čuje

Statuti su očito različiti ne samo od države do države, nego i od medija do medija. Kako ističe Slavica Lukić, novinarka Jutarnjeg lista i potpredsjednica HND-a, novinski statuti u hrvatskim medijima donose se za hrvatski kontekst i za hrvatske prilike.

'Ono što je na strani nakladnika izazvalo najviše otpora jest statutarna odredba koja se ugrađuje ne samo u statut Jutarnjeg lista, nego i u statute nekih drugih novina, a to je da većinsko mišljenje članova redakcije kod izbora glavnog urednika mora biti obvezujuće za nakladnika. Obvezujuće mišljenje smo tražili jer je to jedino jamstvo da će se statut provoditi. Čvrsto jamstvo je bilo nužno jer u Hrvatskoj imamo situaciju da se Zakon o medijima, koji je organski zakon, već devet godina ne poštuje. Kako bismo mi u takvim okolnostima doista obvezali nakladnika da poštuje podzakonski akt, moramo u taj akt ugraditi čvrsta jamstva da će se dogovoreno poštivati. To jamstvo smo i tražili na osnovu nekog iskustva koje imamo. Jednog dana kad se uspostavi praksa poštivanja većinskog mišljenja redakcije kod izbora glavnog urednika i kad to postane uobičajeni dio demokratske prakse, tada možda u statutima neće morati niti pisati ta obvezujuća odredba. Ona može postati i savjetodavna ako se u praksi dovoljno puta pokaže da se mišljenje redakcije poštuje', pojašnjava Slavica Lukić.

Gordana Vilović, medijska analitičarka i profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, smatra da je teško uspoređivati domaće i europske medije. 'Ne možemo uopće uspoređivati zapadne medije s nama. Primjerice, jedan Le Monde koji se isto bori sa svojim problemima, ali imam dojam da je presudna njihova želja za ozbiljnošću i njihovo ustrajanje na željama da budu ozbiljne novine. Nisu popustili iako je bilo pritisaka. Čini mi se da je problem u hrvatskom novinarstvu što nažalost ne postoji razlika između onog što nazivamo ozbiljno novinarstvo i onog što se naziva tabloidizirano novinarstvo. To nas određuje i zato je u neku ruku preuzetno uspoređivati se s takvim vjerodostojnim novinama', pojašnjava profesorica Vilović.

Ipak, smatra da je veliki pomak što hrvatske dnevne novine uvode statute: 'Jako je dobra vijest da je konačno krenulo donošenje statuta u hrvatskim medijima. Zakon o medijima postoji od 2004. godine i nikome nije smetalo što su samo dvije medijske kuće imale statut, a zapravo je to osnovni akt kojim se regulira ne samo izbor glavnog urednika, nego i mnoge druge važne stvari. Pitanje je samo kako će to zaživjeti. Bitno je da novinari mogu kazati jesu li suglasni ili nisu s prijedlogom glavnog urednika, bitno je da se njihov glas čuje i bilo bi lijepo da njihovo mišljenje svuda bude obvezujuće jer glavni urednik zasigurno je osoba koja je, po meni, zadnja obrana medijskih sloboda bez obzira na to je li riječ o tiskanim ili elektroničkim medijima.'