Tog nedjeljnog jutra, prvoga svibnja, našla sam se na Ground Zerou, mjestu gdje su prije nepunih deset godina još stajali srušeni blizanci njujorškog World Trade Centra. Iz goleme rupe, još otvorene rane Manhattana, sada se diže napola zgotovljeni Freedom Tower, Toranj slobode, koji će biti najviša zgrada u SAD, visok simboličnih 1.776 stopa (541 metar), prema godini američkog ujedinjenja. Oko nje raste još nekoliko nižih zgrada, radi se i nedjeljom, a turisti od ranoga jutra opsjedaju mjesto na kojem se 11. rujna dramatično promijenila američka povijest.

Nekako u isto vrijeme, tog je dana ubijen Osama bin Laden. Tek oko ponoći, američke su TV postaje najavljivale specijalno obraćanje Baracka Obame naciji, dok su TV voditelji u očekivanju predsjednika, samo nejasno nagađali o čemu je riječ. Istodobno, 36 posto nacije već je preko Facebooka i Twittera znalo što se dogodilo, 17 posto je to saznalo preko poruka putem mobitela, a tek 31 posto, znatno kasnije, putem televizije i radija. Tako to tvrdi Newseum, vašingtonski novi muzej medija, najveći muzej takve vrste u svijetu, provevši odmah istraživanje o tome kako je popraćen događaj koji je narednih dana potpuno zaokupio američki medijski prostor.

U interaktivnom muzeju koji prati razvoj medija od Gutenbergove Biblije (imaju stranicu originala), do (doslovno) danas, tekuće se vijesti, događaji i sredstva priopćavanja istog trenutka smještaju u medijski kontekst. Društvene mreže su definitivno – zaključili su u Newseumu – vodeći medij u prenošenju tzv. breaking news. Bilo je dovoljno da neki čovjek, slučajno preko Twittera, javi o tajnom napadu na bin Ladenovo imanje u pakistanskom Abadabadu, pa da se glasina munjevito proširi svijetom. Munjevito je reagirao i Newseum, koji je Osaminu smrt i širenje vijesti o njoj već najavio kao jednu od glavnih tema nove muzejske interaktivne HP galerije (nazvane po sponzoru, Hewlett-Packardu), koja će od početka 2012. pokazivati kako tehnologija drastično mijenja način prikupljanja i širenja informacija.

Nijedan muzej u svijetu ne mora tolikom brzinom reagirati i mijenjati artefakte, kao ovaj smješten na prestižnoj vašingtonskoj adresi, aveniji Pennsylvania, u samom središtu političke moći, s pogledom na Kongres, ali i s Kongresa s pogledom na Muzej (u SAD mediji još uvijek uživaju ugledni društveni status), u blizini povijesnog Malla i Washingtonova spomenika, preko puta Istočne zgrade Nacionalnog muzeja i na svečanom inauguracijskom putu američkog predsjednika do Bijele kuće. Otvoren je 1998. u Arlingtonu, na drugoj obali Potomaca, a 2008. preseljen u novu zgradu, jednu od malih čuda suvremene američke arhitekture, građene tako da svakako bude primijećen. Od 198 vašingtonskih atrakcija, neki ga turistički vodiči već smještaju na drugo mjesto po zanimljivosti, a The Sunday Times ga je velikodušno smjestio među dvanaest trenutno najkul muzeja u svijetu.

Vrijedan je 450 milijuna dolara privatnog kapitala, iako njime upravlja Freedom Forum, neprofitna organizacija za promicanje ljudskih sloboda i slobode medija. Iako ga financiraju različite privatne medijske organizacije, ponosno se predstavlja kao javna institucija s neizostavnim pridjevom 'nacionalni' i naglaskom na javni interes, potkrepljujući to mramornom pločom visokom 22,5 metra, teškom 50 tona na pročelju zgrade u koju je uklesan čuveni Prvi amandman američkog Ustava, tog kamena temeljca demokracije i slobode pojedinca.

Na sedam katova povezanih hidrauličnim staklenim dizalima smješteno je na 60.000 četvornih metara prostora 15 kino-dvorana (jedna za 500 gledatelja), 14 golemih galerija, poslovni prostor te dva kompletna HDTV studija koji ugošćuju velike TV kuće poput ABC-ja s trenutno aktualnom emisijom 'This Week' (Ovog tjedna) i njezinom domaćicom Christiane Amanpour. Na dugom nizu displaya ispred zgrade, svakodnevno se izlažu naslovne stranice američkih dnevnika i digitalni prihvat više od 700 naslovnica iz osamdeset zemalja širom svijeta.

Ukucate li Hrvatsku, dobijate naslovnicu Poslovnog dnevnika, dok vas s naslovnice Večernjaka tog svibnja kada sam posjetila Muzej iza sunčanih naočala gleda Ivo Sanader. Tko o čemu, Hrvatska o Sanaderu, a Newseum o 11. rujna i Bin Ladenu, čiji zlokobni bradati portret i danima nakon njegova ubojstva vlada golemim high-definition ekranom promjera 27 metara, elektronskom Prozoru u svijet, u atriju kojim inače dominira skvrčena antena sa sjevernog tornja World Trade Centra i Bellow JetRanger helikopter za snimanja događaja iz zraka.

Na četvrtom katu opet 127 domaćih naslovnica o katastrofi 11- rujna, kao i naslovnice sjetskih novina s izvješćima o tragediji, među kojima na istaknutom mjestu odmah prepoznajete onu Novoga lista. Zatim zgužvana krhotina zrakoplova United, let 93, srušenog u Pennsylvaniji, komadić krovnog vijenca oštećenog Pentagona, pa kamera, propusnica i posljednje snimke foto-reportera Billa Biggarta poginulog na zadatku u paklu Manhattana, TV snimke užasa i sjećanja preživjelih novinara. Slično je i s tragedijom New Orleansa 2005. kada su se američki mediji gušili od izvješća o katastrofalnim posljedicama uragana Katrina i sramotnoj neučinkovitosti vlade da reagira na vrijeme. Zatim atentat u Dallasu, pa puno o ratovima, ali začudo malo o Vijetnamu i korejskom ratu. Na istaknutom mjestu izrešetano vozilo s Balkana i prorešetani putokaz Beograd-Banja Luka-Tuzla-Zenica, a malo dalje stakleni spomenik novinarima poginulima na radnom zadatku, laptop Daniela Pearla (kojega je otela i ubila Al Kaide), krvavi notes Michaela Weisskopfa, ranjenog u Bagdadu i, nažalost, vječno nezavršena tapeta od 1.900 portreta tragičnih žrtava novinarskog zanata, među kojima pronalazim i portret Siniše Glavaševića.

Osam blokova preko Atlantika dovučenog Berlinskog zida i cijela promatračnica s Checkpoint Charlyja, slavnog prijelaza iz Zapadnog u Istočni Berlin, treba svjedočiti o tome kako ni zidovi nisu mogli spriječiti kolanje informacija. Povijest novinarstva je golema šuma digitaliziranih i originalnih dokumenata i predmeta, od okružnice iz 1603. koja govori o krunjenju engleskog kralja Jamesa I i kopije Maryland Gazette iz 1787. s tekstom novog Ustava SAD, do bezbrojnih naslovnica s vijestima o potonuću Titanica, Hitlerovom napadu na Poljsku, atentatu u Dallasu ili smrti Marilyn Monroe. Osim rata i katastrofa, najviše je tema o kriminalu i sportu, ponešto o žutom tisku, gotovo pa ništa o kulturi.

Tu je i iscrpna povijest televizije, radija i interneta, najveća zbirka fotografija ovjenčanih Pulitzerovom nagradom, zbirka političkih knjiga i dokumenata, bitnih za određivanje demokracije i slobode pojedinca, pa Etički centar u kojem elektronskim putem posjetitelji raspravljaju o novinarskim dilemama, uspoređujući njihove sa svojim odgovorima, kao i velika međunarodna karta slobode medija prema ocjeni Freedom House. Ocjenjuje se 190 zemalja, zelenom slobodni, žutom djelomično slobodni i crvenom ostatak svijeta. Samo 17 posto svjetske populacije živi u zemljama slobodnih medija, objašnjava potpis pod kartom, a u rasponu od jedan do sto, Hrvatska je u žutom sa 41 bodom, za razliku od Srbije sa 33 boda, što će reći da su mediji naših susjeda slobodniji.

Bezbrojni dodirni zasloni, projekcijske dvorane, fantastično opremljene TV i novinske redakcije u kojima možete biti voditelj, fotoreporter i urednik (veselje za djecu), računalne igre, interaktivni punktovi, dokumentarne snimke, čak 'vruća stolica' – projekcijska 3D dvorana u kojoj se drmaju sjedala, da se za vrijeme gledanja izvješća o zračnom napadu na London tijekom Drugog svjetskog rata osjetite kao sudionik događaja... Sve je to Newseum, muzej u stalnoj mijeni, kojega neki izdaleka ipak kritiziraju zbog samodopadnosti, Murdockove korporativne propagande i prešućivanja činjenice da američke medije kontroliraju velike firme, zbog čega se prešućuju ili zaobilaze teme koje nisu u njihovu interesu.

U svakom slučaju, tehnološki savršen Newseum sjajno svjedoči o tehnološkoj evoluciji medija. Na kraju duge izložbe naslovnica tiskanih novina stoji posebno izdvojena golema hrpetina papirnatih naslova, kao nadgrobni spomenik mnogima koji su preminuli, poput Seattle Post Intelligencera, s nekada najvećom tiražom u SAD, koji se 2009. prestao tiskati i prešao na web. Poput Seattle Posta, kažu u kratkom objašnjenju, od tada je prestalo izlaziti ili je prešlo na internet 50 milijuna novina u svijetu, pa će Newseum možda uskoro biti rijetko mjesto gdje će čitatelj moći uprljati prste tiskarskom bojom.