Snježana Banović, polivalentna kazalištarka, uspjela je tu latentnu opasnost iz temelja svoga djela talentirano izbjeći pa svu tu izvornu dokumentaciju, pronađenu i temeljito istraženu u relevantnim arhivima, sublimirati u zanimljivo i iznimno čitljivo štivo o razdoblju HDK od 1941. do 1945. godine. U tom razdoblju pod nacističkim protektoratom samoproglašena vrhovna vlast Nezavisne Države Hrvatske očekivala je od Hrvatskoga državnoga kazališta da preko noći postane glavno čvorište svih proustaških promidžbenih silnica koje će sve uvjeriti u odsudnu neophodnost novoga etičkoga poretka utemeljena na političkim idejama poglavnika Ante Pavelića.

A kultura i umjetnost za njega su bile, zapravo, sasvim nevažne, on će čak svega tri puta doći u to kazalište, a samo jednu predstavu vidjeti do kraja, njemu je bitna samo gola propaganda, kao i Goebbelsu uostalom. Dakako da je takav odnos prema glavnome kazalištu bio uglavnom, najkraće rečeno, nakaradan, posebice kada je prestalo uredno financiranje i kad se počelo s pogromima na temelju rasnih zakona o arijevskom podrijetlu. Autorica prati sudbine mnogih pojedinaca unutar toga kazališnog kolektiva, i to ne samo umjetničkoga dijela u sva tri ansambla, već i ljudi iz administracije, tehnike, svega što čini kazalište kazalištem. Posebno zanimljiva njena je galerija likova najpoznatijih kazalištaraca iz toga doba kao što su Krleža, Gavella, Strozzi, Dujšin, Gotovac, Matačić, Tijardović, Batušić, Grković koji su svatko na svoj način pregrmjeli to doba i mnogo godina poslije bili u prvome umjetničkome redu nove države, ali i onih koji su morali zamuknuti neko vrijeme, a neki i zauvijek.

Zanimljiva je i sudbina i prvaka koji su otišli u partizane kao Vjeko Afrić i Joža Rutić koji poratnu karijeru nastavljaju izvan Zagreba. Autorica ih sve predstavlja na temelju dokumenata, a neke tako vjerno da citira njihove sudbonosne izjave očito na temelju razgovora sa suvremenicima. Tako ćemo u njenoj knjizi naći sve ono što je u vladavinama kasnijih ideologija bilo jednostavno preskočeno jer je cjelokupno razdoblje umjetničke produkcije iz doba ustaša bilo naprosto eksterminirano iz teatrologijske povijesti i bliskih disciplina. Stoga u ovoj knjizi ima obilja materijala koji su dosad jednostavno padali na slijepu pjegu ideološki zakrečenih pogleda na mnoge opće hrvatske kulturne i političke povijesne činjenice. A autorica sada iz toga, mnogima nezgodna materijala, koji je bilo uputno previdjeti, gradi više nego dojmljivu rekonstrukciju cjelokupne atmosfere društvenoga života u endehaziji. Života, ali i smrti. Autorica, profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, stoga je svoju knjigu posvetila đacima i volonterima Drame HDK ubijenima u ljeto 1941. godine Veljku Iliću, Vojku Kaviću Kardošu, Radi Sladiću i Ivanu Štrku.

Doba je to, kada su se prije svake svečane predstave ili u drugim mnogobrojnim svečanim prilikama dizale ruke u nacistički pozdrav, a za čestih dolazaka Slavka Kvaternika, teoretika o čistoj hrvatskoj krvi, cijela je zgrada od predvorja do gledališta odjekivala od njegovih usklika 'Za dom', ali i od otpozdrava 'Spremni!', a nakon toga bi nastupali Bela Krleža i drugi pravoslavci te ostali nehrvati. Teško je odgovoriti na pitanje kako je to uopće bilo moguće, pa zato možda i zaborav tako lako nastupi, smatra autorica.
Posebno upečatljivo dan je lik doglavnika Mile Budaka, tada uglednog književnika na nivou Miroslava Krleže, bio je ministar prosvjete i veliki zaštitnik Kazališta i svojega suradnika, intendanta HKD Dušana Žanka, ali jer je bio previše popularan u narodu, Pavelić ga je maknuo iz resora iz kojega je u početku osiguravao znatan novac iz državne riznice za nevjerojatno ambiciozan repertoar Kazališta, kakav je ostao malne do kraja ustaške ere. Prema kraju rata, pa do same propasti NDH nestalo je svega, a u općoj nestašici, kada je sve brojno osoblje HKD moralo veoma posno jesti u menzi da bi se preživjelo i biti na probama u zimskim kaputima, kada više nije bilo ni ugljena ni hrane, u Kazalištu se godišnje ipak izvodilo i sedamdesetak premijera!

Ipak, Snježana Banović ispisuje najdramatičnije retke svoje kazališno-političke sage, koju bi se iz ovoga gradiva tek trebalo raspisati, u opisu samog kraja kraja, a na kraju intendanture Marka Soljačića. Upravo na dan Pavelićeva bijega iz Zagreba (6. svibnja) izvedene su posljednje predstave u Hrvatskome državnome kazalištu. Bila je to Dobronićeva opera 'Goran' na velikoj sceni te Thomasova komedija 'Charliejeva tetka' na maloj sceni u Frankopanskoj. Prva sljedeća izvedba održana je u Hrvatskome narodnome kazalištu, bio je to koncert I. jugoslavenske armije. A prva dramska predstava ('Najezda' ruskoga dramatičara Leonova u režiji glumca i partizanskoga kapetana Jože Rutića) održana je 14. svibnja u izvođenju Kazališta narodnoga oslobođenja Jugoslavije. Kakav dramski kontrapunkt!

Ne vapi li to za raspisivanjem neke nove dokumentarističke dramatizacije? Uza svu upravo grotesknu obostranu nakaradnost odnosa Nezavisne države Hrvatske i Hrvatskoga državnoga kazališta autorica ne propušta nikada navesti i posebno komentirati činjenice koje same po sebi asociraju čitatelja na razne paralelizme s kasnijim našim ideološkim matricama raznih totalitarizama i autoritarizama. Tu su podudarnosti u ponašanjima vrhovnih dužnosnika, sukladna retorika, sklonosti urođenu faraonizmu bez pokrića i iskonskom vizionarstvu s fatalnom greškom.

I sve tako. Snježana Banović kazala je tako više od napisanoga. Mnogo više nego što naslov kazuje. A za to joj trebalo malne 500 stranica srednjeg knjižnog formata, 1321 fusnota (trebalo bi napisati laudu toj publicističkoj pčelici radilici, jer kod ove autorice ta pomoćnica ne služi samo za navođenje izvora nego je posrijedi još jedno podvučeno, posebno zanimljivo djelce), pa tu su još 122 stranice raznih zanimljivih dodataka u koje je obilato stala sva poznata knjižna aparatura od rečenih fusnota do precizna kazala sadržaja i imena. To bi sve, zapravo, trebalo biti gotovo normalno, ali i tako je rijetko u našoj aktualnoj publicistici.