U Hrvatskoj trenutačno ne postoji nijedan tako osmišljen i promišljen prostor namijenjen suvremenoj umjetnosti, a brojke govore da je upravo ovakav prostor jako nedostajao Zagrebu.

U posljednjih 12 mjeseci Laubu je posjetilo 16.000 posjetitelja, predstavljeno je 500 umjetnina kroz samostalne izložbe i izmjene u stalnom postavu, održano je 50 besplatnih radionica za djecu, organizirano 15 izložbi i 25 javnih događaja, a dobila je i 200 prijavljenih članova koji redovito posjećuju njezin program. Reći da iza takvog programa stoji samo jedan čovjek je pretjerano, no činjenica je da Laube ne bi bilo kada ne bi postojao jedan od rijetkih biznismena koji je ujedno  ljubitelj umjetnosti i kojemu je važno pokazati da bogatstvo može imati i druge interese izuzev privatnih.

Njegovo ime je Tomislav Kličko i vlasnik je tvrtke Filip Trade, koja se između ostalog bavi uvozom toaletnog papira, zubne paste i dječjih pelena. Tvrtka je dobila ime po Kličkovom prvom sinu Filipu, a svoj je uspješan trgovački posao taj samozatajni poduzetnik gradio postupno i bez poslovnih mrlja u javnosti. Odlučivši se za kolekcioniranje domaće moderne i suvremene umjetnosti početkom 90-ih godina prošlog stoljeća te osnivajući Laubu pokazao je i da nije tipični hrvatski biznismen.

U slučaju Laube fascinantno je to što se radi o kulturnoj inicijativi koja je došla iz privatnog sektora te predstavlja primjer istinske inovacije u domaćem arhitektonsko-umjetničkom kontekstu. Naime, Lauba je rijedak primjer integralne arhitektonske rekonstrukcije starog industrijskog prostora u prostor nove i javne namjene kakve smo do sada mogli vidjeti samo u visokorazvijenim i ekonomski bogatim državama.

U 19. stoljeću taj prostor na zagrebačkom Črnomercu bio je austrougarska jahaonica koja je s vremenom postala zaštićeni, premda oronuo, spomenik kulture, što je onemogućilo njegovu prodaju i preseljenje s ostalim objektima Tekstilnog kombinata Zagreb u Veliko Trgovišće.

Ideja Tomislava Klička nije bila da napravi kuću za umjetnost koja bi pokazala da ima puno novca i da želi imati svoj hram u kojem će pokazati zbirku koju posjeduje. Njegova vizija bila je da obnovi zaštićeni spomenik kulture te da ga osposobi za svoje poslovne urede i izložbeni prostor.

Tako je velika zbirka koju posjeduje i koja je stajala u skladištu napokon dobila priliku da se predstavi, a Kličko je odlučio da kuća neće služiti samo kao mjesto pokazivanja zbirke, već i aktualne umjetničke produkcije, čime je njegova kolekcionarska aktivnost dobila novu dimenziju.

Za idejno rješenje prostora 2007. godine raspisan je arhitektonski pozivni natječaj na kojem su pobjednički tim činile Alenka Gačić Pojatina, Branka Petković i Ana Krstulović. Za uređenje interijera angažirali su Moranu Vlahović, a ona je, zahvaljujući mobilnim aluminijskim panelima, omogućila da se postav brzo i lako može mijenjati bez građenja novih zidova.

Važno je istaknuti da su u procesu renovacije sudjelovali i konzervatori jer je objekt, kako smo već spomenuli, zaštićeni spomenik kulture. Konačni rezultat tih suradnji bio je veliki otvoreni prostor za izložbe iznad kojeg se nalazi galerija sa 500 m2 poslovnog prostora i restoran u predvorju, a projekt je dobio i nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje u području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja.

U urbanističkom smislu posebnost Laube je to što taj projekt nije realiziran u užem gradskom centru, već u zagrebačkom kvartu Črnomerec koji je pretežno stambenog karaktera i koji od kulturnih sadržaja ima samo jedno privatno kazalište Exit. Tako da je pojava Laube sigurno oživjela taj kvart.

Sam naziv Lauba pomalo podsjeća na priču o riječi 'rosebud' iz filmskog klasika 'Građanin Kane'. 'Das Laub' na njemačkom znači 'lišće', a naziv za kuću umjetnosti Kličko nije dao slučajno. Naime, 'lauba' je bio dijalektalni naziv za kružni drvored u Vrbovcu među čijim lišćem se Kličko igrao kao dijete te je svoju zaigranost odlučio zadržati i u zrelim godinama.

Osim što je zamišljena kao platforma za suvremene umjetnike, Lauba, za razliku od mnogih drugih privatnih zbirki, ima edukativne programe, dječje radionice i cijeli spektar aktivnosti koji obično nije u fokusu privatnih kolekcionara.

Tako smo u prošloj godini imali prigode vidjeti modnu manifestaciju Cro A Porter, pretpremijeru igranog filma Igora Mirkovića 'Noćni brodovi', prvu Google Engage konferenciju u Hrvatskoj, međunarodnu nekonferenciju Društva arhitekata Zagreb Misli prostor, Art day Zagrebačke banke i mnoga druga događanja.

Od umjetničkih izložbi prvu godišnjicu Laube svakako ćemo pamtiti po izložbi slikara Lovre Artukovića, s kojim Tomislav Kličko ima poseban prijateljsko-poslovni odnos, a koji je predstavio svoje dvije nove slike. Zatim po izložbi jednog od naših najznačajnijih slikara mlađe generacije, Zlatana Vehabovića, koji je izložio ciklus slika posvećen ljubavi, a nedugo zatim predstavo ga je i u New Yorku.

Otkriven je identitet grafitera Pume 34, odnosno Brune Pogačnika, koji je obilježio zagrebačku urbanu scenu.

Ivan Fijolić pokazao je specifičan odnos prema tradiciji i spomeničkoj baštini predstavljajući skulpture inspirirane NOB-om.

Kristina Lenard predstavila se baroknom instalacijom inspiriranom slikarskom temom mrtve prirode koja je sastavljena od živih biljaka i uključuje prirodne procese, a rad je realiziran u suradnji s biologom Nikolom Kukićem.

Nesvakidašnja izložba bila je i 'Dućan metafora' koju je organizirao Stanislav Habijan u suradnji s Danijelom Žeželjom, Borisom Cvjetanovićem i drugim umjetnicima.

Od mlađih umjetnika zapažene radove imali su Silvio Vujčić, Marko Tadić i Ivana Franke, a izložba nizozemskog fotografa Mortena Andersena otvorila je niz međunarodnih gostovanja koja se tek očekuju i kojih će, nadamo se, biti sve više.

Od poznatih hrvatskih umjetnika mogli smo vidjeti radove: Julija Knifera, Brace Dimitrijevića, Ivana Kožarića, Marije Ujević Galetović, Jurja Dobrovića, Kate Mijatović, Ines Krasić, Slavena Tolja, Nine Ivančić i mnogih drugih.

Vizija Tomislava Klička promijenila je pristup recentnoj domaćoj umjetnosti jer je, uz već afirmirane umjetnike, dao priliku i mlađim umjetnicima da se predstave uz profesionalnu organizaciju i produkciju.

Uz kustosicu Vanju Žanko u produkciju izložbi uključeni su vanjski suradnici poput teoretičara umjetnosti.

Velika pozornost posvećuje se javnoj prezentaciji umjetnika i njegovog rada te tekstovima koji interpretiraju umjetničke radove.

Jedna od zanimljivosti je i ta da je pjesnik Marko Pogačar, na poziv prijatelja Zlatana Vehabovića, napisao po jednu pjesmu za svaku njegovu sliku, što pokazuje da se njeguje otvorenost za raznovrsne pristupe i suradnje u području suvremene umjetnosti te da se teži stvaranju posebne umjetničke zajednice. Zanimljivo je da je cijela priča oko Laube nastala bez potpore grada i države. Zato, sretan ti rođendan Laubo i živjela nam barem još sto ljet!