Jednostavno rečeno, Mo Yan je režimski pisac. Ništa manje ili više režimski od, primjerice, Ernesta Hemingwaya, Rudyarda Kiplinga ili Mihaila Šolohova, trojice pokojnih kolega s kojima dijeli čast dobivanja Nobelove nagrade za književnost. Problem zapravo nastaje zbog kurentnosti i marketinške sposobnosti pojedinog režima, pa se onda Hemingwayevo izlovljavanje životinja po Africi, puškaranje po Europi i opijanje na Kubi čine kao neustrašive avanture nemirnoga duha, a ne iskaz američkog imperijalističkog stava po kojemu je cijeli svijet nešto poput zabavnog parka za jenkijevsku uživanciju. Vrijeme nije bilo milosrdno ni prema Kiplingovom glorificiranju britanskog kolonijalizma u Indiji, ali sve to i dalje ne umanjuje njihovu književnu vrijednost. Vremena se mijenaju, no dobre knjige traju vječno.

Hrvatska čitateljska publika će ipak morati još malo pričekati za stvaranje trajnijeg stava o tome je li Mo Yan doista veliki pisac, s obzirom da njegov kratki roman 'Promjena' sustavno bježi od davanja velikih odgovora, a još više od postavljanja velikih pitanja. Autor protrčava oko tri desetljeća novije kineske povijesti, od Kulturne revolucije pa sve do ekonomskog uzleta devedesetih, perioda kada i on sam stasava od uplašenog seljačića do cijenjenog pisca, čemu se pristupa s osvježavajućom dozom nepretencioznosti.

U 'Promjeni' je naročito zanimljivo suptilno isticanje opsesije kineskog naroda klasnom pozicijom u navodno besklasnom komunističkom društvu, u kojem zapravo caruju oportunizam i imperativ snalažljivosti. Mo Yan to najbolje prikazuje u prvom dijelu knjige, opisujući školske dogodovštine iz djetinjstva, koje u svakoj sekundi prijete prerasti u incident koji obilježava za cijeli život. Stoga su svi likovi u romanu u darvinističkoj borbi za opstanak i napredovanje, pa se i na Zapadu glorificirana romantična ljubav u kontekstu komunističke Kine tretira samo kao još jedna računica.

Proračunatost i jest ključna osobina pripovjedača Moa, kojemu ne treba vjerovati na riječ, ponajviše zbog onoga što odlučuje ispričati, s obzirom da se sustavno izbjegavaju potencijalno kontroverzne teme. Ogromni društveni slom Maove Kulturne revolucije je zabilježen tek usput kroz spominjanje ponovnog uvođenja prijemnih ispita na fakultete ili usputnu opasku o tome da su neko vrijeme na cijeni bili učitelji koji nisu ni osnovnu školu završili.

U 'Promjeni' se glavni lik namjerno i sustavno izmiče u drugi ešalon, lukavo izabravši poziciju nekonfliktnog i smjernog člana Partije, koja mu kroz vojnu karijeru i pripadajuće školovanje omogućava društveni uspon kakav je nekoć bio nezamisliv. U svemu tome Mo Yan nikad nikome ništa ne učini nažao, uvjerava nas pripovjedač Mo, dok nepravde koje se njemu nanose podnosi bez zamjerke ili potrebe za osvetom. On je po vlastitom izboru naivan, snalažljiv do krajnjih granica, oduševljen svojim usponom i bez ikakve primjetne grižnje savjesti ili sumnje u samoga sebe.

Mo Yan je siguran pripovjedač, koji u 'Promjeni' odlazi u digresije kad je to potrebno, likove ocrtava dovoljno da bi funkcionirali u priči, ali nikad ne odlazi u dublje psihologiziranje, obraća se direktno i čitatelju kada ga želi staviti u poziciju suučesnika, te s nepodnošljivom lakoćom zbija desetljeća na stotinjak stranica teksta. To i jest moguće kada se isključe svi oni veliki prijelomni događaji društva i politike koji obilježavaju ili zauvijek mijenjaju milijune običnih života, a u 'Promjeni' je politika samo šarena kulisa za jednu u biti američku priču o uspjehu talentiranog pojedinca.

To što se u Kini isti proces ostvaruje pametno izabranim uklapanjem u kolektiv, izostankom hvalisanja i opasnih rizika, ne mijenja činjenicu da je Mo Yan ostvario svoj životni san. Od blatne zabiti kineske provincije, gdje se generacije stoljećima bore za preživljavanje i šaku riže, došao je do Pekinga, a onda i do Nobela. U osnovi je Mo Yan ostvario američki san, a to možda najbolje svjedoči o pravoj prirodi navodno komunističkog kineskog režima.