‘Sto godina samoće’ Gabriela Garcije Marqueza (1927.-2014.) jedno je od onih velikih umjetničkih djela koja su imala nesreću u svojoj velikoj popularnosti privući i mnoge obožavatelje čije obožavanje više predstavlja blamažu nego pohvalu. Kao i ‘Siddharthu’ Hermanna Hessea, još jednog književnog nobelovca, ‘Sto godina samoće’ je u jednom trenutku bilo jako moderno voljeti i hvaliti se time da vam je baš to omiljeni roman, no kako su to često bili blazirani ljudi kojima je već sutra omiljena knjiga mogla biti ‘Alkemičar’, pogrešno se počelo smatrati da je i Marquezovo remek-djelo magičnog realizma ista literarna kategorija kao ukoričena šećerna vodica Paola Coelha. Drugim riječima, to što i Kolinda Grabar Kitarović navodi ‘Sto godina samoće’ kao svoj omiljeni roman ne bi trebalo zamjerati samoj knjizi.

Ove godine je pola stoljeća od prve objave najpoznatijeg Marquezova romana pa smo odlučili podsjetiti na to kako je on postao svjetski hit te zbog čega je riječ o književnom djelu najviše vrijednosti.

‘Sto godina samoće’ je u maloj nakladi objavila argentinska izdavačka kuća Sudamericana Press, koja nije očekivala da će izdati jedan od najvećih bestselera druge polovice 20. stoljeća. Nekoliko godina prije započeo je interes svijeta za južnoameričku književnost, hitovima su postali rani romani Carlosa Fuentesa, Julija Cortazara i Marija Vargasa Llose te su urednici Sudamericana Pressa 1967. bili spremni objaviti manje-više sve, nadajući se da će iz toga izrasti novi hit. Kretalo se s malim nakladama u Argentini, s vjerom da će roman biti dobro primljen u Južnoj Americi i onda objavljen u Španjolskoj, što je bio način da se dođe u područje interesa europske književne scene. Ni sam Marquez nije mislio da je napisao hit, no ‘Sto godina samoće’ je nakon Cervantesova ‘Don Quijotea’ postao najviše prevođen roman napisan na španjolskom jeziku te rodonačelnik žanra magičnog realizma - u kojem se fantastični događaji opisuju kao nešto realistično - koji se odavno pretvorio u karikaturu samog sebe.

Iste godine kada je objavljen roman ‘Sto godine samoće’ Nobelovu nagradu za književnost dobio je gvatemalski pjesnik Miguel Ángel Asturias, Jorge Luis Borges je pak već smatran književnim prorokom te je sve bilo spremno i za uspjeh Marquezova remek-djela. Svijet je želio čitati južnoameričke romane, no ono što je Marquez isporučio svojom kronikom Maconda te usponom i padom obitelji Buendia nitko nije očekivao.

Pjesnik i komparatist Marko Pogačar za tportal ističe da je za uspjeh ‘Sto godina samoće’ ‘odlučujuću ulogu odigrala zavodljivost Marquezove svjetotvorbe i trenutak u kojem se pojavila knjiga, njezin tako potreban, a opet sasvim podnošljiv eskapizam, niz univerzalnih tema koje otvara – ponekad na rubu sladunjavosti, ali ga u principu ne prelazeći – te snaga i upečatljivost Marquezove slike, njezino veoma gipko jezično i rafinirano stilsko oblikovanje. Također, Marquez je u široj javnosti percipiran kao rodonačelnik žanra – na neki način možemo reći da se čitav magijski realizam, koji je u međuvremenu postao vrlo referentan okvir u mnogim umjetnostima, svodi na ovaj roman. Loše je tu prošao npr. Rulfov ‘Pedro Paramo’, desetak godina stariji, čiji izravni utjecaj nije nijekao ni Marquez. ‘Samoća’ je, ipak, uglavnom s pravom, ostala sinegdoha tog stila/žanra.’

Marquezov je roman brzo postao hit, zahvaljujući i nizu oduševljenih kritika koje je dobio u periodu od 1967. do 1969. godine, kada je redovito proglašavan knjigom koja se mora pročitati, ‘najživljim romanom današnjice’ i raznim drugim superlativnima. Ipak, bilo je tu i zamjerki, poput one da je zapravo riječ o tradicionalnom romanu koji u formalnom smislu nije donio ništa novo, no s vremenom je reputacija ‘Sto godina samoće’ samo rasla.

Zanimljivo, neki su Marquezovi kolege imali vrlo oštre riječi za ‘Sto godina samoće’. Nobelovac Asturias ga je prokazivao kao plagijat Balzaca, dok je Octavio Paz - dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990. - smatrao da je riječ o ‘razvodnjenoj poeziji’, kako podsjeća The Atlantic u članku o ‘Sto godina samoće’. Bilo je i onih koji su roman javno obožavali, poput Pabla Nerude, još jednog književnog nobelovca. No sve to nije spriječilo Marquezov roman da s vremenom dobije status remek-djela, jer su milijuni čitatelja ostali očarani kada su prvi put čitali ‘Sto godina samoće’, često u srednjoj školi - u mnogim zemljama roman je postao lektirni naslov - ili na fakultetu.

Tako je bilo i u slučaju Marka Pogačara, koji kaže da je ‘Sto godina samoće’ pročitao prvi put ‘negdje pred kraj gimnazije, kad se našla na popisu lektire. Tada sam, mimo stripova, SF-a i jedne – međutim neobično važne – pjesničke knjige čitao manje-više isključivo lektirne naslove. ‘Sto godina samoće’ bio mi je vjerojatno prvi prozor u drukčiji prozni senzibilitet. Sjećam se da sam odmah zatim u knjižnici posudio ‘Pukovniku nema tko da piše’.’

Pogačar dodaje i kako se romanu ‘vraćao kasnije na fakultetu, a čini mi se da je i tada držao vodu’. Iz serije pamtljivih, kompleksnih i fascinantnih likova koji su nastanjivali Macondo Pogačar pak kaže da mu se ‘posebno u pamćenje urezao lik lijepe i ne sasvim svoje Remedios’.

Marquez je napisao još nekoliko izvrsnih romana, od kojih se naročito izdvaja ‘Jesen patrijarha’, no ostao je najviše upamćen zbog ‘Sto godina samoće’, knjige koja je spomenuta i kao ključna u objašnjenju njegove Nobelove nagrade za književnost 1982. godine.

Priča o sedam generacija obitelji Buendia, koja u prašumi osniva grad Macondo, svojim je bogatstvom uvijek znala privući čitatelje sa svih strana svijeta. Mogućnosti interpretacije koje ‘Sto godina samoće’ nudi su beskrajne - u romanu imamo ljubavne priče, političke intrige, ratove, obiteljske tajne, klasne odnose, opise ludila i fanatizma, egzistencijalnu jezu i izgubljenost, velike snove, neostvarene snove koji postaju noćne more, pa čak i nepredvidljivost prirode i klimatske promjene, što je danas iznimno aktualna tema. Sve to je pak ispričano kroz kombiniranje više načina pripovijedanja, od onoga u trećem licu pa do struje svijesti.

Tako da i pola stoljeća nakon prvotne objave ‘Sto godina samoće’ i danas izgleda jednako zavodljivo i privlačno kao i 1967., a ljubitelje Marquezova najpoznatijeg romana za kraj još moramo uputiti na online izložbu posvećenu ovom romanu, koja se može naći na stranicama Teksaškog sveučilišta (University of Texas), akademske institucije koja čuva Marquezovu ostavštinu.