Južnoamerička književnost je u 20. stoljeću pokazala nevjerojatnu vitalnost i kreativan potencijal cijelog jednog kontinenta te donekle zaboravljenog svijeta izvan glavnih struja europskog i angloameričkog zapada; svijeta koji je proizveo niz fascinantnih književnika, čija imena odzvanjaju u književnoj vječnosti: Borges, Cortazar, Castaneda, Fuentes, Llosa, Bolano...

No najveći je trag u srcima čitatelja diljem svijeta ostavio kolumbijski pisac Gabriel Garcia Marquez (1927 - 2014), čiji spisateljski eho i danas definira književnost Južne Amerike, ali i naših prostora, na kojima se također mogu čitati tragovi njegova magičnog realizma. Marquez je bio najveći od svih spomenutih literarnih giganta jer je istovremeno bio i najmanji, odnosno čovjek iz naroda i za narod, vječni borac za socijalnu pravdu i protiv kriminala moćnika (pa bili to generali vojne hunte ili šefovi kokainskog kartela) te pisac kojega je svatko mogao čitati i razumjeti, ali ne na štetu kvalitete teksta ili kompleksne raskoši autorovih ideja i kreacija. Zato i ne čudi to što je za mnoge svoje obožavatelje Marquez bio Gabo, kao prijatelj kojemu se tepa nadimkom, što svjedoči i o toplini za ljude, dobre i/ili loše, kakvu je ovaj pisac gajio u svim svojim knjigama.

Gabriel Garcia Marquez je svoju spisateljsku karijeru počeo kao novinar, napustivši studij prava nakon što je počeo pristojno zarađivati od pisanja za novine. U Bogoti se probio svojim filmskim kritikama i političkim tekstovima, no još važnija bila je Marquezova odluka da se 1957. preseli u Venezuelu te je u Caracasu počeo pisati za El Momento. Već sljedeće godine Marquez je sudjelovao u narodnom ustanku protiv predsjednika Marcosa Pereza Jimeneza, što je bio tek početak njegovog cjeloživotnog političkog angažmana s pozicija ljevice koji ga je često vodio i na Kubu i do Fidela Castra, s kojim je postao velik prijatelj.

Dok se mnogi neće složiti s političkim stavovima velikog pisca, između ostalih i njegov bivši prijatelj Mario Vargas Llosa, prijepora oko Kolumbijčeve književnosti nikad nije bilo. 'Sto godina samoće' (objavljen prvotno 1967) nepatvoreno su remek-djelo, nevjerojatno imaginativna freska pretvaranja prašume u civilizaciju i civilizacije u prašumu, knjiga koja je stvorila mitski grad Macondo i prikazala nam sve tragedije borbe za normalan život u Južnoj Americi.

Magični realizam je kasnije, naravno, postao južnoamerički literarni klišej, no kod Marqueza je svako čudo bilo realno, a svaka stvarnost je imala dozu čarolije, pa tako i u 'Sto godina samoće'. Riječ je o vrhunskom međunarodnom bestseleru, remek-djelu koje nije samo refleksija brutalne povijesti jednog kontinenta, nego i kolektivne psihologije i mentaliteta, romanu prema kojem se i danas određuju pisci Južne Amerike, bez obzira vole li Marqueza ili ne.

Ipak, Marquez nije bio pisac jedne knjige te je 'Sto godina samoće' - mnogi će reći - nadvisio romanom 'Jesen patrijarha' (iz 1975), a ništa manje literarne moći nemaju ni knjige 'Pukovniku nema tko pisati' (1961), 'Ljubav u doba kolere' (1985) i 'Vijesti o otmici' (1996), publicističko remek-djelo u kojemu je Marquez još jednom podsjetio na to da je fantastičan novinar.

Kao i skoro svaki veliki pisac, Marquez je javno prezirao Nobelovu nagradu za književnost, više puta se negativno oglasivši o njoj prije 1982, kada ju je konačno i dobio, o čemu se može čitati u odličnoj biografiji Geralda Martina koju je u Hrvatskoj objavio Sandorf.

Kada je pak i službeno postao nobelovac, Marquez je bio oduševljen priznanjem i potvrdom svoje književne vrijednosti, a ne treba zanemariti ni natjecateljski duh koji je vladao između velikana južnoameričke literature. Naime iako je Nobel za Marqueza posve zasluženo slavio njegov književni rad, bila je to ujedno nagrada za cijeli kontinent i njegovu dotad često zanemarivanu književnu tradiciju.

Gabriel Garcia Marquez umro je 17. travnja 2014. nakon duge bolesti koja ga je onemogućila u pisanju do posljednjeg dana, što mu je oduvijek bila i želja i potreba. Svijet je izgubio velikog čovjeka, no njegovo još veće djelo je ostalo. Čitajte Marqueza, sve drugo bilo bi nepodnošljivo i uzaludno gubljenje vremena.