Iskusni i cijenjeni urednik u Algoritmu Kruno Lokotar već je ranije eksperimentirao s različitim naslovnicama. Dok je radio u AGM-u, objavio je knjigu Deana Dude 'Kulturalni studiji' s tri različite naslovnice, a potom je objavio dvije različite, a opet slične knjige, o patološkim tipovima, s istom naslovnicom. Radilo se o prozama Emmannuela Carrèrea ‘Protivnik Božji’ i Denisa Peričića ‘Hrvatski psiho’.

‘Čak sam kao dvosmisleni slogan i naputak za Peričićev roman koristio slogan: ‘Čovjek kojega ste već sreli’. Svejedno, istovjetnost dvije naslovnice su sreli i primijetili samo knjižari u AGM-ovim knjižarama, jer su im se sada knjige, koje su se razlikovale samo po imenima autora i naslovima, miješale. Očekivani promo i sinergijski efekt dva naslova je izostao’, kaže nam danas Lokotar napominjući da neke stvari znaju pretrčati vrijeme i da ih treba ponoviti, a ponovio ih je, sasvim slučajno, s romanom Kristiana Novaka ‘Črna mati zemla’.

Tijekom čitanja rukopisa uočio je motiv za naslovnicu - dječaka Matiju Dolenčeca koji pokušava komunicirati s pokojnim ocem tako što mu ostavlja crteže na grobu. Trebalo je pronaći ilustratora, a nitko mu nije padao na pamet.

‘A onda je stigao mail, kao u romanima Andreja Nikolaidisa, mail koji vodi prema rješenju ili rješava. Javila mi se, nakon previše vremena, ničim izazvana, Dunja Janković, sjajna umjetnica, tada već dugo u SAD-u pa nam se kontakt malo pogubio, danas povratnica na rodni Mali Lošinj i majka Škvera, koja je genijalno ilustrirala nekoliko knjiga, još u doba AGM-a: 'Nasmijati psa' Olje Savičević Ivančević, koju je ukrasila i s ikonicama i 'Kalendar' Zorana Lazića za koji je napravila i 12 maski koje nikada nismo proizveli i plakat-kalendar. Znao sam da je ona prava osoba za tu naslovnicu. Otišao sam do njezinog sitea, provjerio što trenutno radi – otišla je u apstrakciju, vizualne eksperimente i žestoki kolorizam – ali nema veze, znao sam da se Dunja zna obuzdati kada je vrijeme za to, da zna što je to primijenjena umjetnost. Sav oduševljen, skucao sam joj mail, kratko opisao projekt, rekao Kristianu da imamo pravo osobu, da ju je sam Mailer Daemon poslao. On je pokazao povjerenje u moj izbor i potrudio se izdvojiti ključne ulomke i svoje ideje, čak je i priložio nešto, kako je sam rekao, črčkarija. Razmijenili smo nekoliko mailova, ona u Portlandu, mi tu, i kliknulo je savršeno’, priča danas Lokotar.

Autor Kristian Novak kaže da je, razmišljajući o naslovnici, imao pred očima nešto decentno, neku mutnu fotografiju djeteta koje stoji pred ulazom u tamnu šumu. ‘Kruno je, za razliku od mene, imao u glavi neki primitive art, nešto á la Chagall. Neobično, privlačno, pomalo mračno’, kaže Kristian Novak koji je potom Dunju Janković trebao malo uputiti u sadržaj romana.

‘Poslali smo joj nekakav sažetak fabule, naglasili na kojim je razinama sukob i patologija, istakli vizualno bitne dijelove. Poslao sam joj i nekoliko pasusa, tamo gdje dječak crta ili zamišlja neku od svojih košmarnih scena, pa i svoje črčkarije koje su nastajale tijekom rada na romanu. Povremeno sam, naime, crtao lijevom rukom scene, tek toliko da sam sebi još malo približim infantilnu perspektivu svijeta. Sve se, dakle, dogovaralo na udaljenosti od brat-bratu 9.000 kilometara, s ozbiljnom vremenskom razlikom. I upalilo je’, priča Novak dodajući da su rezultat bile četiri naslovnice od kojih je svaka pričala svoju priču, ali nijedna ni blizu njegovoj početnoj zamisli o decentnom rješenju.

‘To je vrištalo, galamilo, tutnjalo. Vidim uzemljenje, vidim likove za koje nije sigurno kojem svijetu pripadaju, koji nemaju vlast nad sobom, nego su upravljani s nekog nepoznatog mjesta. Dodatni efekt UV-laka kao da priča svoju paralelnu priču, zasebno na svakoj naslovnici. Dunja je prevela neke temeljne tonove romana u neki svoj jezik, a efekt je bio toliko jak zato što slika ima privilegiju da ne mora pričati priču. Ona može u isti mah prenijeti nekoliko elemenata narativnog slijeda. I sve to skupa te bubne u pleksus. Ne možeš doći sebi i govoriš kao da si retardiran.

- Ejs, kaj je ovo...
- Ovo je ludo...
- Možda… Al ne, i ova je…
- Urgh…
- Grgl…

Nije teško pretpostaviti kako takva komunikacija nije iznjedrila rješenje, pa je Kruno na kraju, kad je već stvarno zagustilo, predložio da izbacimo jedan od prijedloga, a da ostala tri iskoristimo. U toj fazi u meni ionako više nije bilo otpora. Želio sam samo staviti zadnju točku i zaspati na jedno 16 sati. Kad sam se probudio, imao sam knjigu s tri sjajne naslovnice’, prepričao nam je Kristian Novak.

Svoju stranu priče ima i umjetnica koja je u svoj jezik prevela Novakov roman i uredničke Lokotarove naputke. Ilustracije je napravila u svom ateljeu smještenom u podrumu kuće u Portlandu što danas vidi kao savršeno mjesto koje je odgovaralo najnižim razinama podsvijesti u romanu.

‘Reagirala sam intuitivno, na onaj početni, najfriškiji dojam. Ono što mi je bilo najinspirativnije za stvaranje ilustracija u Kristianovom tekstu su nevjerojatno vizualni, zastrašujući opisi iz najmračnijih dijelova podsvijesti koji bubaju u želudac: vrlo slikovito opisana snoviđenja, nerazumljive riječi nekog jezika s druge strane ogledala i košmarne vizije u kojima se spajaju elementi nevinog i primalnog (primitivnog), djetinjeg i jezivog, imaginarnog i stvarnog. I sama sam kao dijete imala bujnu maštu i noćne more, čiji elementi su se miješali u javu i spajali u cjelinu koja je oblikovala moju najraniju stvarnost’ priča Dunja Janković.

Napravila je prijedloge, a autor i njegov urednik nisu mogli odlučiti koja je bolja pa su odabrali sve tri. Na koncu, kaže Lokotar, da biste ih sve tri vidjeli u punom svjetlu, nabavite ih! Ono što sigurno znamo je to da je roman vrlo tražen u zagrebačkim knjižnicama pa treba biti strpljiv ili okušati sreću s popustima na aktualnom Interliberu.