Profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Dean Duda prije koju godinu držao je seminar naslova 'Književnost i kultura putovanja', koji je zahvaljujući angažmanu književnog urednika Kristijana Vujičića iz Naklade Ljevak u međuvremenu odgovarajuće pretočen u knjigu, na čijem se predstavljanju sinoć tražila stolica više. 'Kultura putovanja' je naziv Dudine knjige, s podnaslovom 'Uvod u književnu iterologiju', a kako je objasnio sam autor, misteriozna riječ iterologija skovana je sedamdesetih godina prošlog stoljeća u znanosti o književnosti te se odnosi na proučavanje bilo kakvog premještanja, a slijedom toga i putovanja.

Dean Duda je širokoj publici pristupačnim jezikom napisao zanimljivu studiju o povijesti putovanja kroz epohe, započevši naravno antikom, a onda prolazeći kroz srednji vijek pa sve do suvremenosti. Kako je naglasila Lada Čale Feldman, Duda se koristio raznolikim književnim izvorima za tematiziranje fenomena putovanja, pa je on u antici većinom izraz nužnosti, o čemu najbolje svjedoče Odisejeve (ne)zgode. Žena je pak većinom predstavljena kao sigurna luka, dakle u osnovi statična, dok su njena iskustva s putovanja većinom negativna.

U srednjem vijeku se mijenja karakter putovanja, jer tada ciljeve 'ponajviše određuje jedna knjiga, Biblija' – rekla je Čale Feldman – pa putovanje postaje duhovno iskustvo. U tom kontekstu naročito je vrijedno Dudino bavljenje logistikom srednjovjekovnih putovanja, s obzirom na lošu infrastrukturu te epohe, kada se većinom išlo pješice te su putnici mogli računati kako će dnevno preći između 30 i maksimalno 40 kilometara. Putovanje na konju je pak omogućavalo oko 60 kilometara dnevno, dok su glasnici s odgovarajućim promjenama konja mogli prijeći oko 80 kilometara. Ukratko, putovalo se sporo i dugo, a putnici su ovisili o gostoprimstvu nepoznatih kako bi imali gdje prespavati.

Novi vijek pak donosi 'eksploziju želje za gospodarenjem prostorom', dok se u modernom vremenu putovanje omasovljuje, a 'odlazak u tuđinu postaje pretpostavka za sagledavanje polazišta'. Indikativno je i to što Dean Duda u 'Kulturu putovanja' uključuje i analizu djela Petra Hektorovića, Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže, čijim djelima o putovanjima 'dominira osjećaj ugroze, ili matične sredine ili sebe u njoj', naglasila je Čale Feldman. S druge strane, spominju se i putovanja Ane Karenjine, koja nakon jednog od njih po prvi puta primjećuje klempave uši svojega supruga, pa Duda s ironijom konstatira da se 'u toj epizodi vidi putnički kapital: vidi se ono što se ranije nije vidjelo'.

Deana Dudu je u pisanju o kulturi putovanja zanimalo i 'protresanje dominantnog diskursa' na ovu temu, s obzirom da živimo u vremenu kada su cijeli TV kanali posvećeni samo putovanju, a izvore za svoju knjigu nije nalazio samo u angloameričkom području, nego je uključio i primjere iz brojnih kultura. Duda je rekao i da mu je od velike pomoći pri pisanju bilo uključivanje 'relevantnih drugih znanstvenih područja', primjerice etnologije, a na kraju ističe da je – nakon romana – 'putopis postao najdistinktivniji žanr novomilenijske domaće književnosti'.