Prije 12 godina Kristian Novak napisao je svoj prvi roman 'Obješeni' koji je prošao nezapaženo, no puno više sreće i umijeća imao je s drugom knjigom 'Črna mati zemla' koja je doživjela velik uspjeh kod čitatelja, a nedavno i drugo izdanje u nakladi OceanMore u koju se preselio sa svojim urednikom Krunom Lokotarom.

Krajem prošle godine izašao je i njegov treći roman 'Ciganin, ali najljepši', a pohvalne kritike i odlične reakcije čitatelja nisu izostale te je u manje od pola godine doživio drugo izdanje.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, nekad uspješan sportaš, pjevač u zboru koji prati Olivera Dragojevića na mnogim njegovim nastupima trenutačno prolazi svoje najintenzivnije životno razdoblje i smišlja skice treće knjige svoje međimurske trilogije.

Puno je muke trebalo da bi vaš drugi roman 'Črna mati zemla' ugledao svjetlo dana. Prvu verziju urednik je odbio, prepravljali ste je nekoliko puta, pa kratili, htjeli i odustati od svega. Danas pak uživate u njegovu uspjehu. Za nekoliko je dana kazališna premijera, a u budućnosti ćemo je gledati i na velikom platnu. Kakav je osjećaj?

S tom knjigom kao da se sve posložilo kako treba. Neuspjeh je bio samo na početku, s tim odbijanjem. Nakon toga je samo rasla, rasla. Činjenica da su ljudi lijepo dočekali i novo izdanje, sada u Nakladi OceanMore, i to četiri godine nakon prvog izdanja, govori mi da je stvoreno nešto od trajnije vrijednosti. Nakon što sam godinama radio na toj priči, a tu treba pribrojiti i borbu s vlastitim nesigurnostima i ograničenjima, osjećaj je krasan. Jedva čekam kazališnu premijeru, a čeka me još i rad na filmskom scenariju. Nakon toga bih se volio konačno maknuti od žiže i posvetiti se nekim novim pričama.

Što na to kažu tri važne osobe u vašem životu –  supruga, majka i sestra?

Svaka kaže nešto svoje. Zajedničko im je to što su mi velika podrška i poticaj. A imaju i još jednu bitnu funkciju: osiguravaju da mi ne udari u glavu. Piši ti to svoje, čini se da ti dobro ide, ali nemoj mi glumatati. Znaš koji su ti zadaci.

Bez komentara o vašim knjigama koje su izazvale veliku pažnju javnosti zasigurno nisu bili vaši Međimurci o kojima pišete u oba svoja romana. Kakav je njihov doživljaj tog štiva?

Međimuraca ima 110.000, tu negdje. Mnogi nisu čitali niti će pročitati, što je u redu. Bave se ljudi važnijim stvarima. Neki su pročitali i zgrozili se svime čime se već mogu zgroziti ljudi koji od književnog teksta očekuju isključivo laganu zabavu. Ali od većine onih koju su čitali moje romane dobio sam sjajne reakcije. Osjetio sam s njihove strane baš zadovoljstvo činjenicom što je netko s tog područja, pišući o Međimurju, ostavio neki trag na nacionalnoj sceni. A činjenica da su Međimurci sposobni reflektirati o sebi, i to ne samo u pozitivnom svjetlu, mene čini – bez pretjerivanja - ponosnim.

Bol, patnja i neimaština linije su života vaših likova. Ništa od toga nije vas zaobišlo - prerana očeva smrt obilježila je vaše odrastanje. Znate vrlo dobro kako je to živjeti u teškim životnim uvjetima.  

Naočigled bijede koju svakodnevno vidimo oko nas, a nadam se da nismo potpuno otupjeli na tuđu muku, jednostavno nemam prava ni namjere isticati to što smo živjeli skromno nakon povratka iz Njemačke. Imali smo krov nad glavom, nismo bili gladni, a majka je doškolovala dvoje maloljetne djece. I točka. Izvukli smo se, malo uz pomoć vlastite snalažljivosti, malo uz pomoć obitelji i prijatelja. Kao stotine tisuća drugih u sličnim uvjetima. Ne bih uspoređivao svoje iskustvo s iskustvom nekoga tko odrasta u kontekstu teškog siromaštva, kakvo postoji primjerice u mnogim romskim naseljima. 

Mama je bila majka hrabrost u teškim vremenima?

Jest. Ne mogu ni zamisliti kako joj je bilo. Bilo je straha za budućnost, ali je bilo više hrabrosti.

U svojim romanima bavite se mračnim temama. Koliko ima mraka u vama danas?

Ne piše mi se o nečemu što me duboko ne pogađa. Moj kreativni proces do sada je bio dugotrajan i ne ulazim u njega ako me nešto iznutra ne goni. To ne znači da nikada neću pisati o vedrijim temama. Samo, za sada ne dolaze na red. Kad je mraka bilo najviše? Obitelj mi je svijetla točka, a budući da nas je u međuvremenu sve više... shvaćate. Mraka ima kad osjetim nepravdu, izdaju, sebičnost. A još ga više ima kada uvidim da svatko može biti izvor toga. Naravno, uključivši mene.

Dokazali ste se na mnogim poljima. U sportu kao karatist, u pisanju, predajete na fakultetu, već godinama pjevate u zboru. Svugdje vas ima, neki bi rekli raspršeni ste na sto strana...

Raspršenost mi ne odgovara, jako sam loš u multitaskingu. Sve što sam do sada napravio, a da valja, pošlo mi je za rukom jer sam bio fokusiran na jednu stvar. Mislim na raspored obveza tijekom dana, ali i tijekom mjeseca i godine. Posložim si prioritete i manje-više se držim zacrtanog plana. Pomalo sam se izgubio tek u posljednjih pola godine. Došla nam je nova beba, izašao je 'Ciganin', trebam to popratiti koliko god mogu, a sada se još i sve okreće prema kazališnoj premijeri 'Črne mati zemle'. Dodaš svemu tome sve više obveza na faksu, ne nužno smislenih, i eto te u kaosu.

Imate li uopće vremena za preispitivanje vlastitih postupaka na kraju dana?

Naravno, onih petnaestak sekundi prije nego se strovalim u krevet, nekad i više. Nadajmo se najboljem. Doći će i tome kraj.

Pisanje je samotnjačka rabota. Vi pak volite biti okruženi ljudima, niste u klubu pisaca kojima teško pada svaki javni nastup?

Podjednako mi trebaju ljudi kao i izolacija. Bez izolacije ne mogu ništa smisleno napraviti, ni u kreativnom, ni u istraživačkom smislu. A bez blizine drugih teško bih podnio periode izolacije. U međuvremenu sam morao prihvatiti činjenicu da nemam kontrolu nad tim, pa se prepustim.

Prošli vikend ste kao član zbora Izvor nastupili s Oliverom pred tisućama ljudi u zagrebačkoj Areni. Kako je bilo?

Da, to nam je bio dvadeseti nastup s Oliverom, u samo pet godina. Mislim da čak, s obzirom na broj ljudi u publici, i najveći. Nažalost, i za pjevanje mi ostaje sve manje i manje vremena. Koliko god mi je stalo do tog. Možda do pjevanja i najmanje, stalo mi je biti s tim ljudima.

Koliko vam je porastao ugled ili popularnost među studentima na fakultetu otkad su vam izašle zadnje dvije knjige?

Znam da su mnogi studenti pročitali neki od mojih romana. Svaka im čast, uza sve obveze, mislim... Ali ja pokušavam ta dva područja djelovanja držati odvojenima, tim više što predajem lingvističku grupu predmeta, ne književnost. Bildati si ugled kao visokoškolskog predavača beletrističkim uspjesima mi nema previše smisla. Mogu napisati najbolji književni tekst u povijesti, ali to me neće učiniti dobrim profesorom. Moj je zadatak na faksu učiniti sve što mogu da studentima prenesem znanje koje nisu imali, da to sve skupa učinim što je manje moguće reproduktivnim, a što dugotrajnijim. I da ih potaknem da razmišljaju, kvragu. To ponekad biva najteži dio posla.

Kakav školski sustav priželjkujete za svoje dvije djevojčice i vjerujete li da će se na tom polju uskoro nešto promijeniti nabolje?

Trenutno sam u vrlo pesimističnoj fazi glede toga. Ne samo zbog sudbine kurikularne reforme, nego i mnogo šire. Dvije misli mi se u tom kontekstu vrzmaju po glavi. Prva, da je sve toliko krivo postavljeno (osim, možda, vrtića), da neće pomoći reforma ili restrukturiranje. Trebalo bi sve srušiti i izgraditi na potpuno drugim temeljima. Nisu stare temelje postavili zlonamjerni ljudi, nego nisu mogli znati za bolje. Ali vremena su se davno promijenila, a još se više promijenila narav znanja i njegova dostupnost. Nema više mjesta reprodukciji, nama trebaju ljudi koji znaju pronaći informacije, kritički ih sagledati, sintetizirati, apstrahirati, povezivati, čitati, pisati, razumjeti. A ne da djetetu koje u sedmom razredu nije znalo nabrojiti ovo ili ono, ili ponoviti definiciju, utuvimo u glavu da ne valja. Sve češće čujem za osnovnoškolce i srednjoškolce koji osjećaju da nisu dovoljno dobri, pametni, da ne mogu dohvatiti zahtjeve koji se pred njih postavljaju. Pa - čemu se onda i truditi? - odustaju. A sustav je taj koji dijete nije stavio u položaj da uspije!

Druga je misao ta da konačno svi trebamo čvrsto stati u obranu digniteta učiteljske struke, a time i samoga pojma školovanja. A to je prilično teško u situaciji kada u Saboru sjede ljudi koji priznaju da su mangupštinu dotjerivali upravo zaobilazeći školovanje i kada dio medijske mašinerije od glupih ljudi radi slavne osobe. Jasno je kakva se poruka time šalje. Za svoje pak kćeri želim da postanu samouvjerene, kritične, znatiželjne, suosjećajne, sposobne za refleksiju, spremne oduševiti se za nešto, hrabre da krenu prema nekoj svojoj viziji. Ali tu zadaću ne namjeravam prepustiti školi.

Živimo u doba histerije, u društvu koje je izgubilo čvrst temelj i kao takvo osjeća se ugroženo, jednom ste rekli.  Koliko je teško stvarati u ovakvim vremenima?

Nisam živio ni u jednom drugom vremenu, pa ne znam. Po svemu sudeći, trebalo bi nam biti lakše nego ikad. Jer, slobodni smo izgovoriti gotovo bilo što, bez sankcija. Nazivati moćnike debilima i bagrom, dati im životinjske nadimke, prizivati linč. No to se većinom ne koristi konstruktivno, nego je svatko dobio kanal za svoju intimnu frustraciju. Zato ta sloboda za sada ne stvara prostor dijaloga nego prostor histerije. U takvim uvjetima doduše nije otežano samo stvaranje, ono ionako mora biti autonomno da bi uopće došlo do njega, ali je otežano ono što je vezano za kasniju recepciju, učitavanje u književni tekst nečega čega u njemu nema. Ali ako krenem zbog toga dvojiti o tome kako bih trebao pisati, bolje da odmah pisaljku okačim o klin.

Uznemiravaju li vas negativne reakcije kad su u pitanju vaše knjige ili su vam one dokaz da ste zagrebli dovoljno duboko. Pritom mislim na dio romske populacije koja je roman 'Ciganin, ali najljepši' komentirala kao eksploataciju tuđe patnje.

Ako mislite na reakcije izvan konteksta književne recepcije – da, prve negativne reakcije su me uznemirile, osjetio sam da sam izložio svoje bližnje. Nakon nekog vremena otupio sam na to, spoznao da je agresija na društvenim mrežama ipak jedno, a stvarni život drugo. A i vidio da su mnogi koji se usuđuju govoriti neprestano pod paljbom.

Spomenuli ste da ste spremni, nadahnuti jednim stvarnim događajem, napisati i treću knjigu koja će se doticati međimurskog kraja. Sakupljate li materijale za završni dio međimurske trilogije? 

Trenutno je to u fazi skice i sakupljanja podataka koji su javno dostupni. Kada prođe ova gužva, nadam se sljedeće godine, krenut ću u ozbiljno istraživanje i intervjuiranje informatora. Za sada samo njuškam. Istodobno radim na još nekoliko skica, onako, više u glavi nego na papiru.

Vaš prvi roman 'Obješeni' nastao je nakon jednog ljubavnog razočaranja koje ste doživjeli i prijateljske izdaje. Kako danas gledate na svoj prvijenac?

Pošten pokušaj, vrijedan jer sam naučio ponešto o procesu pisanja. Primjerice to da introspekcija i osobna emocija može biti jako vrijedna u početnoj fazi smišljanja priče. Ali i da to samo ne može biti dovoljno za dobar tekst. Ima baš dobrih dijelova u njemu, ali ima i onih koje danas doživljavam deriviranima ili isforsiranima.

U posljednjem romanu 'Ciganin, ali najljepši' savršeno ste portretirali glavni ženski lik Milene. Posljedica je to dobrog razumijevanja žena ili…?

Sigurno je da su me odgojile dvije žene, majka i sestra, radim u većinskom ženskom kolektivu, većina nadređenih do sada bile su mi žene. U supruzi imam i sugovornicu, i prijateljicu i savjetnicu. A sada su tu i dvije kćeri. Ali tvrditi da dobro razumijem... ne bih se usudio. I općenito mi je malo problematično viđenje prema kojem se, kao, ima razumjeti što to znači biti muško, a što biti žensko. A kada govorimo o književnom tekstu, čini mi se da je to sasvim nebitno. Ako je lik Milene dobro portretiran, to je zato što sam temeljito promislio koja je čežnja tog lika i motivacija, iz kakvog konteksta dolazi, za kakvu je promjenu sposoban, kako reagira na kriznu situaciju, na bol ili na užitak. Ako je to dobro postavljeno, kakve veze ima je li lik žensko, muško, albatros, pas ili vrganj?

Je li sestra Sanja bila zadovoljna? Naime ona je ključna figura u vašem životu koja prva čita sve što napišete, njezini savjeti se poštuju.

Sestra je uvijek djelomično zadovoljna, nikada dokraja. I dobro je što je tako.

Kao osoba koja je sama stvorila mnoge prilike u svom životu i znala iskoristiti pružene, žalite li za nečim?

Naravno da žalim. Ali, znate, nisam baš dobar u javnom istresanju intime. Meni to drukčije dođe. Padne mi na pamet neki lik, pa uslijedi neka dvojba. Možda njegova, možda moja, nije više ni bitno. Jer dalje je ionako sve fikcija.