Za Novakov višeslojni roman, u kojem pisac Matija Dolenčec pokušava stvaralačku i ljubavnu blokadu riješiti uranjanjem u potisnute traume svoga djetinjstva, kaže da ga je pročitala u dahu i odmah se zaljubila u njega. Adaptaciju romana predložila je ravnateljici ZKM-a Snježani Abramović, zatim je Tomislav Zajec punih deset mjeseci radio na dramatizaciji romana, izbacujući, križajući, ali i dopisujući nove rečenice, a na kraju je finalnom verzijom teksta bio zadovoljan i sam autor. 'U predstavi će biti naglašeni i etnološki elementi Međimurja, od mitova i legendi do melosa, a ansambl ZKM-a predvode mlade snage Adrian Pezdirc i Dado Ćosić', objašnjava energična i vrlo komunikativna redateljica Dora Ruždjak Podolski, s više od 70 samostalnih režija, od opera, kazališnih predstava i mjuzikala do različitih manifestacija, iza sebe, kao i s nekoliko nagrada, iskustvom vođenja Drame na Dubrovačkim ljetnim igrama i nastavničkim stažem na Akademiji dramskih umjetnosti i Muzičkoj akademiji.

Roman 'Črna mati zemla' veliki je hit i o njemu su napisani brojni panegirici. Čime vas je najviše osvojila ta potresna priča?

Roman sam uzela u ruke sasvim slučajno, odmah nakon objavljivanja, još 2013. godine, jer inače pratim domaću literaturu, pogotovo ljeti, kada obično čitam suvremene pisce. Pročitala sam ga u dahu, u ležaljci na Čiovu, i odmah se zaljubila u njega. Taj roman ima nekoliko slojeva - progovara o jednom od najvećih problema današnjice, pedofiliji, o kojem se nedovoljno govori, pogotovo u našoj sredini, međutim to nije njegova glavna tema. Glavna tema je krivnja sedmogodišnjeg dječaka koji u zatvorenoj sredini ne može saznati odgovore na pitanja koja muče njegovu izuzetno kompleksnu dušu. Pored krivnje i potrage za ocem te uspostavljanja muškog identiteta i inicijacije, postoji strukturalno propitkivanje današnjice kroz prizmu odrastanja u Međimurju, zatim cijeli niz mitoloških međimurskih motiva, koji nadopunjuju i obogaćuju cijelu priču, a tu je i prekrasan, bogat međimurski jezik kojim se govori u romanu. Sve to čini ga vrlo izazovnim za uprizorenje.

Hoćete li u svojoj redateljskoj koncepciji ponuditi neko novo čitanje ili ćete pratiti strukturu romana, nimalo jednostavnu?

Adaptator i dramaturg Tomislav Zajec radio je na dramatizaciji romana punih deset mjeseci, a čak i sada, kad smo počeli s čitaćim probama, postoji prostor za skraćivanje i prekapčanje. U svemu imamo veliku podršku ansambla ZKM-a. U romanu se radi o tri cjeline: o sadašnjosti, dakle nerazriješenom prostoru glavnog lika Matije, očito piščevog alter ega, koji kreće u potragu za samim sobom, zatim se vraćamo u Međimurje u doba njegova ranog djetinjstva, kad je izgubio oca, a potom nailazimo na Međimurje nakon raspada Jugoslavije i nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj. To su tri odvojena temata koja, osim motiva krivnje, tematiziraju problem samoubojstva u Međimurju kao sredini koja je podložna patogenom ponašanju. Sve to treba staviti u dva, dva i pol sata radnje, što nije nimalo lako.

Pisac Kristian Novak objavio je na svojoj web stranici da je zadovoljan adaptacijom romana te ekipom koja radi na predstavi. Je li on sudjelovao u adaptaciji nekim svojim prijedlozima?

Kristian Novak je prvi dobio dramatizaciju na uvid. I uistinu je bio vrlo zadovoljan rezultatom te je napisao Tomislavu i meni pismo u kojem nam daje svu svoju podršku, uz razumijevanje i odobravanje svih Zajecovih postupaka koji su bili nužni u prevođenju iz jednog žanra u drugi. U ovoj dramatizaciji sam Novak autor je nekih dijaloga, prevedenih na međimurski dijalekt. Kako se u predstavi govori mješavinom hrvatskog standarda, urbanog zagrebačkog govora i međimurskog dijalekta, plašila sam se hoće li međimursko narječje moći savladati glumci. Međutim, uz pomoć izvrsne fonetičarke Ines Carević, glumci ga odlično svladavaju. Time predstava dobiva dodanu vrijednost.

Kako se Međimurje ogleda u predstavi? I hoće li ti etnološki elementi koje u romanu prezentiraju Matijini izmišljeni prijatelji Hešto i Pujto biti naglašeni u njoj?

Da, bit će itekako prisutni. Upravo su ti elementi najinteresantniji dijelovi tog tzv. podzemlja, te rijeke ponornice koja cijelo vrijeme teče ispod prostora 'realiteta'. Međimurje nazivaju poluotokom između Mure i Drave i jako nam je blizu, manje od sat vožnje od Zagreba, a zapravo o toj regiji ne znamo ništa. Međimurje je po mnogočemu specifično: ta regija je politički najliberalnija sredina, što se vidjelo već na prvim demokratskim izborima, kad su se oni premoćno odlučili za liberale, zatim nemaju tipično srbofobijski stav, a uz to su vrijedan i napredan narod koji odskače od tipičnog hrvatskog mentaliteta, nalikujući više Štajercima. Međimurje obiluje izuzetnom etnografskom baštinom, premda nije jedino, naime cijela je Hrvatska iznimno bogata, što potvrđuje podatak da je naša zemlja na UNESCO-voj listi zaštićenih dobara nematerijalne baštine na četvrtom mjestu u svijetu, iza Kine i Koreje. Također, Međimurje čuva slavensku, pogansku tradiciju, koju prepoznajemo u djelima Ivane Brlić Mažuranić. Mislim da će nam korištenje tih etnoloških elemenata donijeti inspiraciju i veliko scensko bogatstvo.

Hoće li i međimurski melos biti dio vašeg redateljskog koncepta?

Apsolutno. Međimurski melos je izuzetno bogat jer se radi o pentatonici koju nalazimo i na suprotnoj strani svijeta, u Kini, što je nevjerojatno. Međimurske pjesme zvuče kao da su izašle iz te vode, te zemlje, tog zraka i te vatre, dakle iz četiri elementa na kojima se temelji praslavenska mitologija. Izbor pjesama napravili smo Tomislav Zajec i ja, a s nama surađuje Stanislav Kovačić, glazbenik koji izuzetno dobro poznaje međimursku glazbu. U ovom komadu glazba je nezamjenjivo tkivo, ona govori o onome o čemu se nikad ne može govoriti riječima.

Prošle godine se udruga U ime obitelji založila za izbacivanje tog Novakovog romana iz školske lektire, kao i nekih drugih u sklopu pogroma suvremenih hrvatskih pisaca, uz argumentaciju da su opisi pedofilije odvratni i neprimjereni. Jeste li se opterećivali time?

Ne! Kristian Novak je odlično odgovorio tom povjerenstvu, suprotstavivši se cijelom tom pogromu. Srećom, taj se kulturocid ubrzo ugasio. To je bio pokušaj ukidanja prava na elementarnu slobodu autorskog izričaja koji se ipak nije ostvario, međutim mogao je biti poguban za ovu sredinu.

Dobili ste tri Nagrade hrvatskog glumišta za 'Chicago', 'Ljepoticu i zvijer' i 'Madame Buffault', a također ste režirali nekoliko dodjela te nagrade. Zadnjih godina čuju se komentari da je ona izgubila kredibilitet. Koji je vaš stav o tome?

S jedne strane bila bi šteta ukinuti tu nagradu jer bi time naša sredina bila itekako zakinuta, pogotovo zato što niti jedna zemlja u regiji nema ništa slično. Ta nagrada postoji već godinama, ali nije imala toliki publicitet kao danas, zahvaljujući izravnom prijenosu na HRT-u. Nagrada u svakom slučaju popularizira kazališnu umjetnost i daje joj dignitet. S druge strane ta je manifestacija zaista izgubila svoj kredibilitet i u posljednje vrijeme sve je prepušteno lakonskim, pomalo stihijskim kriterijima nagrađivanja, dokidajući tako odgovornost koju nosi dodjeljivanje te nagrade. Svakako joj treba pronaći novo ruho, a to se nikako ne događa. To novo ruho trebalo bi voditi konciznosti priredbe.

Bili ste ravnateljica Drame na Dubrovačkim ljetnim igrama, koje već godinama traže neke nove smjernice, a s druge strane prijeti im istjerivanje iz Grada zbog velikog broja turista.

Došla sam na Igre u vrijeme intendanta Ivice Prlendera, kad su Neven Frangeš i Ivica Kunčević prepustili vodstvo kazališnog, odnosno glazbenog programa Ivanu Repušiću i meni. Ideja je bila da se vodstvo prepusti mlađim ljudima koji imaju nešto reći. Mislim da sam se pošteno i časno trudila odrediti repertoarnu politiku koja bi se ticala šireg kruga publike. Odrednica mi je bila postaviti jednog klasika uprizorenog na suvremeni način, preispitati neko djelo iz hrvatske baštine dajući šansu mladim redateljima, s nadom da će preispitati baštinu kroz suvremenu prizmu, i po mogućnosti uprizoriti praizvedbu jednog hrvatskog autora. Htjela sam da taj festival ostane nacionalan, ali određen suvremenošću. Čini mi se da je išao u tom smjeru. Imala sam i ideje o internacionalizaciji, koprodukcijama, povezivanju s istorodnim festivalima u regiji i Europi... Međutim, taman kada uhvatite zalet i počinjete shvaćati modus operandi i smjernice koje otvaraju nove mogućnosti, uvijek se dogodi smjena. Vjerujem da postoji mogućnost da Igre ponovno postanu festival relevantan na svjetskoj razini, ali na tome bi trebalo raditi 24 sata sedam dana u tjednu barem dvije, tri godine da bi se uspostavio takav model. I imati potporu Ministarstva kulture, kojemu bi to bilo u strateškom planu.

Godinama ste slobodnjak. Koje su pozitivne, a koje negativne strane te pozicije?

Pozitivne su sloboda i beskompromisnost te spremnost na rizik jer nemate što dobiti ni izgubiti, a taj se rizik uvijek isplati. S druge strane status slobodnjaka treba znati i moći preživjeti jer tu vlada vječna neizvjesnost. Ne može svatko na neizvjesnost gledati s bezbrižnošću, a to s godinama postaje sve teže. U svakom slučaju, biti slobodni umjetnik je privilegij ako možete preživjeti od 1. siječnja do 31. prosinca, a to se može napornim radom i preuzimanjem odgovornosti za sebe i svoj rad, što ponekad nije slučaj u institucijama. Odgovornost nije samo savjesnost, nego preuzimanje i pozitivnih i negativnih aspekata branše i metijera kojim se bavite. Treba znati suprotstaviti se nekim uzusima i probati svojim glasom promijeniti nešto.

Rođeni ste u glazbenoj obitelji, s glazbom ste odrastali. Zašto se više ne bavite njome?

Dosta se bavim glazbenim predstavama - prije dva mjeseca režirala sam operu 'Don Pasquale' u HNK-u, no ne bi mi bilo zanimljivo raditi samo glazbeno kazalište. Ovako je zanimljivije. Lijepo je kad mogu svoja znanja i senzibilitet za raznorodne izričaje spojiti u jednom projektu. Nadam se da idemo prema tome i u predstavi 'Črna mati zemla'.