Kada je prije šest godina objavljena njezina prva zbirka priča na hrvatskom pod neodoljivim naslovom nalik na brojalicu: 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak', na ovom sam portalu napisala da je Alice Munro literarno otkriće. Od tada do danas objavljene su još tri njezine zbirke priča: 'Previše sreće', 'Dragi život' i 'Javne tajne', sve u dotjeranim prijevodima Maje Šoljan i izdanjima OceanMora. U tom je vremenu ona i u svjetskim razmjerima postala nezaobilazna, najviše zahvaljujući Nobelovoj nagradi, pa više nitko ne postavlja pitanja poput onog kojim je svojevremeno naslovljena panegirična kritika u Guardianu: 'Otkuda je došla ta Munro?'

Da, za damu iz kanadske provincije čuo je manje-više sav obrazovani svijet i ona danas ima, i kod nas i vani, vjernu čitateljsku sljedbu, iako ima i onih koji ne prepoznaju njezin čehovljevski senzibilitet i majstorsko fikcionaliziranje svakodnevice. Većinom su to čitatelji koji od proze očekuju lude visine i krivine, uzbuđenje nalik vožnji toboganom smrti, i ne priznaju mogućnost da se u 'običnom', k tome uglavnom ženskom svijetu, može otkriti ono suštinsko.

Carstvo psiholoških znakova

Posljednja u nas objavljena knjiga Alice Munro 'Život djevojaka i žena' smatra se njezinim jedinim romanom. Žanrovski to doista jest roman, ali roman čija su poglavlja unutar sebe toliko homogena da ih je moguće čitati kao zasebne priče. Riječ je klasičnom pripovjednom obrascu utvrđenim još s Don Quijoteom po kojem se epizode nižu kronološki, međusobno povezuju glavnim likom i uokviruju putovanjem.

U ovom slučaju putovanje je odrastanje – put u zrelost – dok je glavni lik neovisna djevojčica Del Jordan. Njezina se priča o odrastanju, čini se, dijelom temelji na odrastanju same autorice, no mjeriti dozu istinitosti u ovome, kao i bilo kojem drugom, romanu uopće nije važno, s obzirom da je autobiografsko u fikciji redovito tek polazište za daljnja izmišljanja, domišljanja, koncipiranja.

U karakteru, gestama i ponašanju Del vidljivi su također tragovi drugih književnih junaka/inja, poput neobuzdanosti Pipi i Toma Sawyera, melankolije Čehovljevih sestara koje čeznu za uzbuđenjima velegrada, ili pak unutarnjih lomova Eme Bovary. Već iz tako različitih dimenzija jednoga lika vidljivo je koliko je Munro stalno prikazati emotivnu kompleksnost, proturječja i neuhvatljivost (nemogućnost konačnog definiranja) ljudske psihe.

Sve žene Alice Munro

U dominantnu pripovjednu liniju o odrastanju jedne djevojčice Munro upleće mnoštvo novih priča o drugim djevojkama i ženama, da bi u konačnici stvorila galeriju jedinstvenih ženskih sudbina i izvanredno psihološki karakteriziranih ženskih likova.

Svi su oni, očito, inspirirani dijelom stvarnim osobama, ali se i tu slijedi ili pak ironizira mehanizam zamišljanja žena u tzv. visokoj i niskoj književnosti, tj. u čednim viktorijanskim romanima, roto ljubićima, melodramskoj literaturi (poput Orkanskih visova) kakvu su često gutale žene srednje i radničke klase sredinom prošlog stoljeća, itsl. Delina majka tako prodaje enciklopedije po provincijskim kućama, vjeruje u znanje, prezire bogobojaznost i vjerničke kerefeke, piše angažirana pisma lokalnim novinama i na specifičan je način emancipirana: živi odvojeno od muža, u nekim je pitanjima otvorena ali u seksualnosti prilično zakopčana.

Tetke Elspeth i Grace njeguju svoje rituale sa čajem, kolačićima, kačkanjem i obiteljskim mitovima, stalno se došaptavaju i zbijaju šale, posebno s čudnim navikama Deline mame. Tu je i njezina prijateljica Naomi koja prolazi žensku transformaciju tipičnu i za naše vrijeme i prostor, pa je najprije neovisna srednjoškolka zainteresirana za muškarce, da bi s vremenom prihvatila društveno poželjnu žensku ulogu, odustala od studija, našla posao i posvetila se skupljanju 'dote', pa predano mjesecima kupovala posteljinu, lonce i ostale potrepštine za budući bračni život. Na koncu se zbog trudnoće udala prije dvadesete.

Tu su i luda Madeleine koja tuče svoje dijete, Fern, zaposlenica u pošti i pritajena avanturistica, sredovječna gospođica Ferris koja organizira uprizorenja opereta u školi, a na kraju se pod čudnim okolnostima utopi u rijeci. Sve su to punokrvne ženske junakinje koje su manje ili više zaglavile u vlastitom životu i čiji izbori u temeljnoj ženskoj dilemi o odlasku ili ostanku reflektiraju različita moguća razrješenja u stvarnosti. Riječ je naravno o drami ženske emancipacije, o različitim mogućnostima kako da se provede život – u braku, obitelji, vezi; ili izvan toga, u poslu, napredovanju, stvaranju; ili rastrzana, u pokušaju pomirenja unutarnjega/privatnoga i vanjskoga/javnoga svijeta.

Drama emancipacije

Preko različitih izbora ženskih likova, njihova međusobna odnosa i odnosa s muškarcima (koji su također karakterizirani jedinstveno, a ne kao tipski likovi) Munro varira svoju temeljnu spisateljsku preokupaciju, zbog čega se njezina proza i može odrediti kao specifično feministička. Naime, u njoj nećete naići na ukočene, artificijelne heroine, funkcionalni tretman muških likova, programske feminističke ekskurse i dociranje o ženskim pravima. Temeljna drama emancipacije, afirmacija ženske samosvijesti i neki 'prirodni' feminizam koji nije skučen u optici separativne feminističke teorije kod Munro se ogledaju unutar same priče, u odnosu likova, razrješenjima, značenjima, u dubljim slojevima teksta koji reflektiraju njezino osjećanje života. Kao ilustracija takva književnog pristupa može poslužiti sljedeća scena.

Ujednom trenutku majka kaže Del: 'Mislim da nastupa promjena u životu djevojaka i žena. Da. Ali na nama je da ju potaknemo. Žene dosada nisu imale ništa osim veze s muškarcima. To je sve što smo imale i što imamo. Vlastitog života imamo koliko i domaće životinje.' Nedugo nakon toga, Del je u prilici obraniti ili porušiti samopoštovanje, u dramatičnoj i ironičnoj sceni kada ju njezin ljubavnik, zaposlenik pilane i vjernik kojega je vjera spasila dok je izdržavao zatvorsku kaznu zbog tuče, nagovara da se krsti u njegovoj crkvi kako bi se mogli oženiti. Pitanje krštenja, ne toliko prihvaćanja tuđe vjere koliko prisile i zadovoljenja norme, dovodi Del pred jedan od onih sudbonosnih izbora, na raskrižje na kome pogrešna odluka cijeli život može odvesti u neželjenom smjeru. Osupnuta muškom namjerom, postepeno sve agresivnijim, da zagospodari njezinim životom, Del odbija krštenje, odlazi svojim putem i veza se sama od sebe raskida. Sve to Munro je napisala bez velikih riječi, kršenja ruku i patetike, na način da je cijela drama emancipacije savršeno prikazana u sceni (ozbiljne) igre u rijeci – igre pokušaja krštenja i potapanja – dvoje ljubavnika.

Priča prije romana

'Život djevojaka i žena' druga je po redu knjiga koju je Munro napisala, u dobi od 39 godina, i u njoj se jasno vide elementi kasnije osebujne munrovske poetičnosti. Atmosfera kanadske provincije i iz današnje vizure pomalo naivni svijet koji tek otkriva konzumerizam, spoj sentimentalnosti i ironije, trivijalnoga i okrutnoga, umijeće otkrivanja neponovljivog i začudnog u svakodnevici – to su neke od specifičnosti njezine proze koje se opažaju i u ovoj, kao i kasnijim knjigama. Ipak, priča je forma koja ovoj autorici najviše odgovara, pa 'Život djevojaka i žena' kao roman nema kompozicijsku dinamiku, začudnost kao rezultat sabijanja fabule i efektnost okreta u završnici koje nalazimo u njezinim najboljim pričama. Jednostavno: atmosfera, motivi, karakterizacija, značenja su slični, ali je cjelokupna izvedba u pričama, po mome sudu, spretnija i dojmljivija. Primijećena razlika je zapravo razlika između manje i više iskusne spisateljice te manje i više odgovarajuće forme, a ne između niske i visoke književne vrijednosti, tj. loše i dobre knjige. Istina, Munro je bolja u pisanju na kratke negoli duge pruge, ali se u oba slučaja vidi da je odlična pripovjedačica. U svim se njezinim knjigama opažaju i autorska samosvojnost, i imaginativnost, i umijeće da se prikaže trenutak, pojedinačni život, konkretna priča, u svojim dubinskim slojevima. Zato i 'slabijA' knjiga Alice Munro izaziva užitak u čitanju kakav npr. ne mogu izazvati neka 'remek-djela' razvikanih autora/ica.

Alice Munro: Život djevojaka i žena, prev. Maja Šoljan, OceanMore, Zagreb, 2016.