Ako ništa drugo magarac, odnosno kenjac - kako u Hercegovini i dijelovima dalmatinskog zaleđa nazivaju tu tvrdoglavu životinju - svoju sudbinu ne bira sam. Čovjek uglavnom bira i pritom uporno griješi. Tako i glavni lik Nuićeva filma Boro (u sjajnoj interpretaciji srpskoga glumca Nebojše Glogovca) tvrdoglavo ponavlja greške svojega oca koji je ženu otjerao u samoubojstvo.

Nešto slično prijeti i Bori. Obiteljske razmirice se zahuktavaju nakon dolaska Borine obitelji u njegovo rodno hercegovačko selo. Sa ženom (vrlo dobra Nataša Janjić) nema komunikacije, sinu (izvrsna dječja uloga Roka Roglića) dekoncentrirano odgovara na upite, s ocem (odlični Tonko Lonza) nije razgovarao otkako je otišao u Zagreb, a njegovog brata (impresivni Emir Hadžihafizbegović) u opkoljenom Sarajevu geler je učinio invalidom.

A tu je i taj kenjac kao karakterna metafora tvrdoglavosti, ali i šutljivog trpljenja. I sam Nuić tvrdoglavo i strpljivo gradi svoju priču, beskompromisno nas uvodeći u sjajnu emotivno razdiruću završnicu. Odličan posao obavio je i snimatelj Mirko Pivčević. 'Kenjac' je uz 'Crnce' apsolutni vrh ovogodišnjega festivala, no potkrala se i tu pokoja mana. Uz glavnu metaforu o magarcu, Nuić je pomalo jeftino i bespotrebno u film uveo još jednu – naime, radnja filma odvija se u vrijeme vojne akcije Oluja, za što filmski likovi, pritisnuti obiteljskim problemima, previše i ne mare. Konačno, u filmu je i jedan šamar viška. Ne želimo hiniti političku korektnost, no mora li na ovim balkanskim prostorima muškarac neke stvari shvatiti tek nakon što tresne ženu?!