Treća velika ovosezonska predstava Dramskog kazališta Gavella ujedno je druga ruska i klasična. Nakon 'Zločina i kazne' s pravim kriminalističkim zapletom i naznakom onostranog izbavljenja, Čehovljeve 'Tri sestre' gotovo su suvremena parodija svakodnevnog života, s tragedijom smještenom na rub kuhinjskog stola, odmah pored, na primjer, ljubavi. Pjesnik očaja i doktor za dramu, Čehov je nezaobilazan i koliko god ga se ponovno igra i gleda, jednostavno 'radi' čak i na razini samog teksta, bez obzira na interpretaciju. Na domaćim repertoarima ima ga dosta, ali čudi kako su njegove 'Tri sestre' u specijaliziranom i središnjem domaćem dramskom kazalištu posljednji put postavljene prije tri desetljeća. Kako nije svako zlo za zlo, interes za novu predstavu u režiji makedonskog majstora jugoslavenske i europske, pa čak i američke, reputacije Slobodana Unkovskog, time je još veći.

Iako pripada generaciji od koje se ne treba očekivati otvaranje ili stvaranje novih svjetova, jer Unkovski je odradio takvih poslova još prije dosta godina, prva režija u Hrvatskoj mu je uspjela u onolikoj mjeri koliko majstorstvo reagira u skladu s očekivanjima, godinama i donesenim materijalom. Predstava je po formi sasvim klasična, nijedan izvorni zarez nije propušten, ima lijepih prizora života u ruskoj provinciji i dramskih vrhunaca snažne geste... sve zbog čega se ionako ide u kazalište, čak i s rupčićem 'za svaki slučaj'. Iako nisu eksperiment, 'Tri sestre' su i više nego dobro obavljen posao, pa im gotovo i ne trebaju suptilne poruke poput scenografskog putovanja kroz vrijeme od carske Rusije do više-manje suvremenog dvorišta koje reciklažu tek očekuje. Jer, taj 'koncept' u izvedbi scenografa Branka Hojnika, ovdje nije temelj cijele predstave, nego njezin dobrodošao dodatak.

Unkovski se, naravno, vodio Čehovljevom i dalje problematičnom procjenom svojih drama kao komedija. Plač nije mogao suzbiti, ali je zato maksimalno pojačao smijeh i potrudio se od ansambla dobiti točne i jasne, i na trenutke maestralno odigrane razloge za njega. Na primjer, učiteljski poluinteligent Kuligin jedan je od onih likova zbog kojih je Čehova još lakše voljeti, a Sven Šestak mu je dodao i cijeli niz nezaboravnih nijansi. Ipak, ni on niti Ozren Grabarić, od kojeg se igra na granici ozbiljne dramske norme i histeričnog ubrzanja u odmak i očekuje, ne mogu zasjeniti Filipa Šovagovića u ulozi svjesno neuspješnog i nepotrebnog liječnika Čebutikina, jer jedno je filigranska karikatura, a drugo čista sprdnja. Liječnici su i inače česta meta Čehovljeve autoironije, ali ovaj 'košarkaški' Čebutikin će sigurno postati jedan od aduta kojim bi ipak trosatna predstava mogla privući i mlađu publiku. Drugi je Veršinin Ranka Zidarića, možda i najkompleksnija interpretacija cijelog projekta. Uvijek poluprivatan na pozornici, Zidarić je ponovno u svojoj uobičajenoj ohlađeno-frajerskoj maniri. Ovdje, međutim, taj njegov ironijski gard teško korespondira s ulogom, koliko god izazivao simpatije.

Svaki je član ansambla, uključujući i logično podijeljene Bojanu Gregorić Vejzović, Živka Anočića i Hrvoja Klobučara, u ovoj režiji dobio priliku da odigra najbolje što može i zna. Naslovne sestre su u tome paradoksalno i najviše zadane, jer je te stožerne karaktere i najteže 'osloboditi'. S druge strane, Ivana Roščić, Dijana Vidušin i Jelena Miholjević i jesu najviše gradirane, s obzirom na to da 'neradnja' cijelog komada prati njihovo 'odrastanje' između sudbine i pogrešnih odluka, uz poneki simbolični ili punokrvni dramski prizor s uobičajenom i ne uvijek prijeko potrebnom vokalno-gestualnom pirotehnikom. Da njihov početni kod mora biti neprirodno i naizgled nepotrebno ekstatičan, razumije se tek na kraju predstave, u antiklimaksu s čuvenim monolozima o životu, sreći i muzici.

'Treba raditi!' kažu Čehovljevi likovi, i kazalištu Gavella se rad ovoga puta isplatio. 'Tri sestre' Slobodana Unkovskog zato na koncu nisu tužbalica ili testament, nego sasvim čehovljevski točna posveta okrnjenoj, ali i dalje samosvjesnoj nadi.