Daniel Glavan i Ivan Sršen zajedno su krenuli u prvi razred osnovne škole. Tada su živjeli u istoj zagrebačkoj ulici, a obojica su bila fascinirana količinama knjiga koje su njihovi roditelji gomilali na kućnim policama. Kao prijatelji udružili su snage neko vrijeme radeći zajedno u Glavanovom antikvarijatu Biblos osnovanome 2003. godine. Godine 2007. u Glavanovoj izdavačkoj kući Fortuna pokreću biblioteku rijetkih hrvatskih knjiga koje dotad nisu doživjele drugo izdanje. Sršen je također 2007. bio jedan od osnivača izdavačke kuće Sandorf koja je zajedno s Fortunom 2010. objavila 'Povijest zagrebačkih knjižnica'. Knjiga će biti predstavljena u petak 8. travnja u 20 sati u Knjižnici Bogdan Ogrizović, a prije promocije popričali smo s autorima.

Citat koji ste naveli intoniran je na način na koji se ne piše uobičajena historiografska proza. Željeli smo čitatelja uvući u priču koja mu možda kao goli skup povijesnih činjenica ne bi bila naročito zanimljiva.

Dobro je pitanje zbog čega smo se odlučili na to i zašto smo to učinili razbijajući knjigu na poglavlja koja započinju fikcionaliziranim uvodima u kojima se nama, kao autorima knjige 'Povijest zagrebačkih knjižnica', sporadično ukazuje duh biskupa Maksimilijana Vrhovca. Poigrali smo se s motivom Vrhovčevog duha koji bdije nad Zagrebom kao europskim gradom kojem je upravo on početkom devetnaestog stoljeća zadao konture nacionalnog urbanog i kulturnog središta, jer nam se on, na neki način, prilikom prikupljanja materijala za knjigu, ukazao kao ključna osoba, koliko za Zagreb, toliko i za zagrebačko knjižničarstvo, jer je uvelike koristio svoj položaj i utjecaj da bi sakupljao i sačuvao od propadanja fond tada dviju podjednako važnih zagrebačkih knjižnica: Akademijine (čija je NSK legitimna slijednica) te biskupske knjižnice Metropolitane.

Koja priča stoji iza izbora baš Vrhovca za glavnu figuru u priči o razvoju knjižnica u Zagrebu?

Dakle, Vrhovac nije bio samo bibliofil. On je zagrebački biskup s najduljim biskupovanjem, a živio je u vrlo burnom vremenu: biskupom je imenovan prije početka Francuske revolucije te je nakon svrgavanja Luja XI, što je potreslo čitavu aristokratsku i feudalnu Europu, bio optužen za promicanje revolucionarnih ideja te za članstvo u masonskoj loži.

Vrhovac je uspio odbaciti te optužbe u ozbiljnom procesu u kojem su neki sudionici bili osuđeni na smrt zbog promicanja revolucionarnih ideja, primjerice franjevac Ignjat Martinović. Vrhovac je nesumnjivo pratio prosvjetiteljska kretanja izvan Hrvatske i sigurno je želio ojačati nacionalni identitet Hrvata, što je karakteristika sličnih kretanja u većini europskih zemalja u kojima se u vrijeme Napoleonovih osvajanja u godinama nakon Francuske revolucije stvaraju zameci nacionalnih pokreta koji su u devetnaestom stoljeću stvorili nacionalne države. Vrhovac je u to pretpreporodno vrijeme, možda čak i ne smišljeno, u Zagrebu, ali i Hrvatskoj (malo je poznato da su u njegovo vrijeme biskupi imali funkciju nositelja banske časti), pokrenuo neke, prije svega kulturne procese koji su se u preporodu institucionalizirali (otvaranje knjižnica, čitaonica, društava, tiskanje novina, knjiga na hrvatskom jeziku…).

Koja su najvrednija izdanja zagrebačkih knjižnica? Koliko su vrijedne knjige dostupne građanima?

Zagrebačke knjižnice čuvaju neprocjenjivo bogatstvo vrijednih knjiga. Naprimjer, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici pohranjeno je prvo izdanje Marulićeve 'Judite', a Metropolitanska knjižnica (danas smještena u Državnom arhivu u Zagrebu) u svom fondu čuva biblioteku Johanna Weicharda Valvasora, vjerojatno najvažniju zbirku za kulturnu povijest naših susjeda Slovenaca, dok Gradska knjižnica posjeduje zbirku Emilija Laszowskog, jednog od osnivača Gradske knjižnice, kao vlasništva i projekta Družbe Braće hrvatskog zmaja.

Rijetke knjige su u pravilu dostupne korisnicima svih zagrebačkih knjižnica. S posebnim odobrenjem voditelja zbirki rijetkih i vrijednih knjiga, naravno. To je sasvim uobičajena praksa. Problem koji zasigurno postoji jest da gotovo sve važnije knjižnice imaju vrijedne dijelove fonda obično dislocirane u nekim skladišnim prostorima koji nisu adekvatno katalogizirani, odnosno popisani, pa samim time nisu ni dostupni korisnicima. Za sređivanje tih dijelova fonda potrebne su financije koje bi nadležne institucije trebale odvajati, ali to se najčešće ne događa.

Doduše, ponešto kaska za svjetskim trendovima, ali moraju se pohvaliti napori svih knjižnica u Hrvatskoj na digitalizaciji vrijedne građe, u što su uključene neke druge institucije, poput Državnog arhiva. Problem financiranja tih projekata ne ovisi zapravo o samim knjižnicama, već o političkoj volji viših instanci koje su, nažalost, uglavnom zaokupljene nekim drugim prioritetima.

O zagrebačkim knjižnicama pišete iz povijesne perspektive, a manje se bavite ulogom knjižnica u životu grada. Zašto?

Dakle, podnaslov knjige upućuje čitatelja da je riječ prije svega o povijesnom rakursu. Knjižnice u Zagrebu danas su fenomen koji zaslužuje vlastitu studiju: pokrivenost Zagreba narodnim knjižnicama je više nego zadovoljavajuća. U Zagrebu se nalazi i velik broj stručnih knjižnica. Knjižnice, bez sumnje, odrađuju svoj posao vrlo dobro, a radi se o popularizaciji čitanja, odnosno jezika, kulture, znanosti, umjetnosti, iako ih u medijima i javnom diskursu ima vrlo malo.

One u današnjem svijetu, što možda koincidira s nekim drugim sličnim momentima u povijesti, predstavljaju oaze nekomercijalnog bavljenja čovjekom i njegovim dostignućima, što smo u knjizi htjeli posebno istaknuti.

Kakva je današnja, aktualna situacija s knjižnicama u Zagrebu, i Hrvatskoj? Koju ulogu one danas imaju u društvu? Koliko se ona promijenila unazad dvadesetak godina?

Knjižnice grada Zagreba, naprimjer, imaju najveći fond knjiga na hrvatskom jeziku u svijetu. No to ne znači da ta institucija u društvu ima odgovarajuću ulogu. Promatrajući današnje stanje u svijetu, kada se i na Zapadu knjižnice zatvaraju zbog nedostatka sredstava u državnim blagajnama, treba osvješćivati značenje knjižnica za razvoj našeg kulturnog i obrazovnog standarda. Knjižnice u Zagrebu kroz čitavo su dvadeseto stoljeće doživljavale serije uspona i padova, jer je pitanje financiranja i ulaganja u knjižnične projekte bilo uvelike političko. Danas imamo sve preduvjete za autonomni razvoj knjižnica, a lijep početak bio bi, naprimjer, pronalazak ili izgradnja novog prostora za Gradsku knjižnicu koja u Starčevićevom domu više nema ni kvadrata slobodnog mjesta za uvijek rastući fond.

Koja je budućnost knjižnica kakve poznajemo i što digitalno doba znači za njih?

Svi smo već neko vrijeme priključeni na najveću svjetsku knjižnicu – internet, mrežu, web, kako hoćete. Digitalno doba uvelo je pismenost u novu eru – pismenost više nije pitanje prestiža, ona je i za široke mase postala nužda. Vjerujemo da treba biti optimist i reći da tiskana knjiga neće izumrijeti, ali isto tako treba priznati da je digitalno doba već započelo. Knjižnice sasvim dobro odgovaraju na taj izazov, a i kod nas su knjižnični katalozi na internetu i svi knjižničarski kadrovi prepoznaju vrijednost svakog knjiškog zapisa bez obzira na njegov format. Neki to trenutno pokušavaju opstruirati (primjer jednog velikog američkog izdavača koji je ograničio trajnost e-knjiga koje knjižnice kupuju od njega za svoje korisnike), ali takve je vrijeme već pregazilo.

Koliko ciljan i usmjeren rad knjižnica može utjecati na položaj knjige kod nas, na navike čitanja, i što se kod nas radi po tom pitanju te što bi trebalo dorađivati?

Postoji inicijativa prema kojoj bi domaći autori dobivali tantijeme od posudbi njihovih knjiga u narodnim knjižnicama. Hrvatska je mala zemlja i knjižnice imaju puno veću ulogu i utjecaj na očuvanje naše kulture i jezika nego što se to u javnosti općenito doživljava. Knjižnice imaju tradicionalne programe za djecu i mlade, a to je životna dob u kojoj se stječe navika čitanja. Vjerujemo je da je najvažnije ne dokidati sredstva knjižnicama, uvijek preispitivati lektirni program te povremeno otići u svoju obližnju knjižnicu, možda se i učlaniti, a zatim posuditi nešto što ste oduvijek željeli pročitati. To je sasvim dovoljno za početak…