Kada je prije nekoliko godina nastao Beton, književno-politički podlistak, književna scena regije itekako je trebala nekoga tko će bez previše ustručavanja pisati što misli, čak i onda kada se to mnogima ne sviđa. Tada ponajviše. Beton su osnovali mladi kritičari i pisci Saša Ilić, Saša Ćirić, Miloš Živanović i Tomislav Marković. Ova četiri jahača u međuvremenu su pokazala da predstavljaju apokalipsu za sve one koji su opijeni nacionalizmom, za sve one koje književnost gledaju kao produžetak svoje osvajačke politike i za sve one koji se, iz straha ili oportunizma, svemu tome baš i ne žele suprotstavljati. Beton se zato zamjerio mnogima, vjerojatno baš svima kojima se i trebalo zamjeriti, ali je i postao oaza drukčijeg razmišljanja i pisanja o književnosti.

Danas Beton izlazi kao podlistak srbijanskog ljevičarskog dnevnog lista Danas, a četvorica osnivača betona pokupila su zavidnu listu pogrdnih epiteta, ali i izraza divljenja. Na barikadama javnosti se često nalazio Saša Ilić, koji je svoju nepravovjernost pokazao i uređujući antologiju 'Iz Prištine, s ljubavlju' koja se bavi mladom kosovskog književnošću.

Ta knjiga, koju je izdao zagrebački Algoritam, započinje otkrivajućom i ponekad potresnom prepiskom Ilića i kosovskog dramatičara Jetona Neziraja, u kojoj ova dvojica pisaca ruše razne stereotipe o Srbima i Albancima, ali i gorko lamentiraju nad nacionalizmima koji su danas i u Beogradu i u Prištinu vladajući način razmišljanja.

Istovremeno je pak na Kosovu izašla knjiga 'Iz Beograda, s ljubavlju', koja predstavlja najbolje mlade srpske pisce.

Zato smo razgovor sa Sašom Ilićem započeli pitajući ga kako se uopće rodila ideja književne suradnje s Kosovom.

U prepisci između vas i Jetona Neziraja spominje se da je cijeli projekt međusobnih srpsko-kosovskih antologija začet u Leipizigu. Možete li otkriti o čemu je riječ i kako se uopće rodila takva ideja te s kojim književnim, odnosno političkim ciljem?

O takvoj ideji smo u redakciji Betona razgovarali mnogo prije tog ožujskog susreta 2010. na Međunarodnom sajmu knjiga u Leipzigu. Tek kada sam upoznao Jetona Neziraja, kosovskog dramskog pisca iz Prištine, nakon čitanja na Balkan Nachtu, u polumračnom hodniku starog kina UT Konewitz i ispostavilo se da smo obojica već imali slične ideje. O tome smo razgovarali odmah nakon što smo se upoznali, obojica svjesni tog trenutka koji se susjedima na Balkanu ne ukazuje baš tako često. Tako je otpočeo rad na dvosmjernim antologijama iz Beograda i Prištine. Mogao bih dodati još i to da smo tog trenutka s Miljenkom Buljević iz Bookse isplanirali i mogući nastup jednog dana na Reviji malih književnosti u Zagrebu.

Sve se to dogodilo za dvadesetak minuta razgovora. Tada smo imali samo jasnu viziju. Ništa više. A bazična ideja se sastojala u tome da se uspostavi dijalog, tj. međusobno čitanje koje je bilo prekinuto prije otprilike četrdesetak godina. Ispostavilo se da smo potpuno neupućeni u kulturna zbivanja u susjedstvu i da živimo u samodovoljnim kulturama, nespremnim na dijalog i prelazak preko zida. A takvi zidovi sada i fizički niču na granici s Kosovom ili na mostovima preko Ibra, kao što je most u Kosovskoj Mitrovici. Naš plan je u kulturnom i političkom smislu bio pravi eksces u dugom nizu nemilih desetljeća.

Knjiga 'Iz Prištine, s ljubavlju' započinje izmjenom pisama između vas i Neziraja. U njima spominjete svoje iskustvo rada u jednoj beogradskoj gimnaziji. Kako vam danas izgleda pokušaj karijere u prosvjeti? I kako ocjenjujete stanje uma današnje srbijanske mladeži, što pitam i u kontekstu organizacija poput Obraza, te svega što se dogodilo oko zabranjene beogradske Parade ponosa?

Radilo se o tome da sam se u prosvjeti našao jer nijedan drugi posao nisam mogao naći u Beogradu, a onda su mi jednog jutra iz ureda javili da imaju jedno 'sjajno mjesto' u beogradskoj gimnaziji. Godinu dana prije toga sam radio kratko na Filološkom fakultetu, s kojeg sam otišao jer sam shvatio da ne želim nikakvu akademsku karijeru u takvoj sredini i da mi je potrebno potpuno oslobađanje od diskursa Beogradskog sveučilišta, što se pokazalo ispravnim. Možda je toj mojoj odluci najviše doprinio moj tromjesečni rad na portirnici spomenutog fakulteta tijekom bombardiranja 1999. godine. Međutim, put tog oslobađanja vodio je kroz čitav niz neprijatnih situacija. Jedna od njih bio je i moj polugodišnji rad u gimnaziji za koju se tek kasnije ispostavilo da je bila elitna škola namijenjena djeci Miloševićevih funkcionara.

Napominjem da se radilo o 2001. godini. Sin budućeg haškog zatvorenika Nikole Šainovića (bivšeg premijera Srbije i potpredsjednika vlade SRJ), recimo, bio je u toj školi. Vjerujem da sam se tada našao u epicentru obrazovnog sustava bivšeg srpskog režima. U to vrijeme tek su se pojavljivali prvi grafiti Obraza na fasadama Beograda, a nacionalistička organizacija, danas partija Dveri, tek je bila u povojima. Rast ovog novog desničarskog bloka doživio je svoju pravu ekspanziju tek u desetljeću koje je nastupalo. Danas oni utječu na sigurnosnu situaciju u Srbiji. Permanentna prijetnja eskalacijom nasilja pokazala je svoje lice i u danima najave Prajda. Nereformirani obrazovni sistem u mnogome je odgovoran za takvo stanje.

Želio sam na osnovu osobnog iskustva uspostaviti dijalog s Jetonom Nezirajem i kulturom iz koje on dolazi. Zato sam pokušao na temelju krhotina sjećanja i rijetkih posrednih i neposrednih kontakata s Albancima pronaći točke oslonca za mogući govor o prošlosti. Mislim da je to utjecalo i na osnovni ton prepiske. Dakle, nisam imao namjeru govoriti u bilo čije ime osim u svoje. Ne bih volio da se jednog dana ove dvije knjige 'pročitaju' kao dijalog Beograda i Prištine.

Posljedice tog dijaloga vide se posljednjih mjeseci na Jarinju i Brnjku. Ove dvije knjige, međutim, prije svega su dijalog nezavisnih grupa autora koji dolaze iz sfere alternativne kulture. Da su se Tachi i Tadić pitali one ne bi postojale. Sami naslovi antologija su sarkastični. I dizajn knjiga prati ovu našu intenciju, budući da su naslovi precrtani crvenim linijama što asocira na cenzuru. Mislim da to pogađa sve one nacionaliste iz obje sredine koji govore o tzv. demokratskom potencijalu Srbije i Kosova.

Mislite li da se suradnjom preko književnosti može započeti neka vrsta pomirenja između Srba i Albanaca s Kosova? Postoji li neki realan put u kojem se odnosi među Srbije i Kosova mogu pretvoriti u dobrosusjedske?

Mislim da se preko kulture može postići zaista puno, bar kada je riječ o Kosovu i Srbiji. Ovakav književni transfer imat će dugotrajan utjecaj. Uvjeren sam u to. U Srbiji se oduvijek brižljivo njegovao jedan kultur-rasistički diskurs kada su u pitanju Albanci s Kosova. Pojava njihove suvremene literature u prijevodu na srpski može samo djelovati destabilizirajuće na to stanje. Međutim, tek će promjena političkog ambijenta jednog dana moći uspostaviti normalan život susjeda. Ne znam kada će se to dogoditi, ali pojedinac se mora izboriti za svoje pravo na pobunu. U zategnutim odnosima naših država, književnost se pokazala kao pukotina u zidu kroz koju su mogli da prođu neki glasovi. I mi smo to učinili.

U 'Iz Prištine, s ljubavlju' ima dosta mladih kosovskih pjesnika. Postoje li tematske i estetske poveznice u toj generaciji pjesnika, koja se profilirala u proteklih desetak godina? Što ih razlikuje od onih koji su im prethodili?

Za mene je to bilo pravo iznenađenje. Nova kosovska poezija. Ima tu dosta urbane lirike, intimne, ljubavne. Dominira gradska topografija Prištine. Česte su reminiscencije na rat, nestale, zločine. Ima i takve poezije koju bi aktualna vlast na Kosovu mogla okarakterizirati kao izdajničku. Tu mislim na poeziju odličnog pjesnika Arbena Idrizija. Ne znam kakve su bile starije generacije ali pouzdano znam da je Jeton Neziraj izabrao najmodernije glasove koji se mogu naći u suvremenoj albanskoj poeziji na Kosovu. Također, znam da nije uvrstio starije nacionalistički opredijeljene bardove. Njih je uvijek u izobilju, na svim stranama.

Mislite li da je pjesnicima u neku ruku lakše od brzo reagirati na događaje iz realnosti i odgovarati na društvene promjene nego prozaicima? Čitajući izabranu poeziju stekao sam dojam da je ona vrlo aktualna, na neki način i dnevnopolitička reakcija na okolinu.

Mislim da to nije pravilo. Negdje je društveno senzibilnija proza, negdje poezija, kao što je to slučaj na Kosovu. No i drama je tu. Nažalost, mi nismo mogli objaviti više drama u ovoj knjizi, što ćemo svakako učiniti u nekom narednom izdavačkom pothvatu. Na osnovu uvida koje nam pruža kazališni režiser Bekim Ljumi, inače autor predgovora za dramski blok u antologiji, rekao bih da je nova dramska scena na Kosovu prilično zanimljiva. Tome u prilog ide i nedavna prva nagrada na regionalnom natječaju  Heartefacta za suvremenu angažiranu dramu koju je dobila mlada dramska spisateljica Doruntina Basha iz Prištine.

Kakve su zasad reakcije u Srbiji na 'Iz Prištine, s ljubavlju'? Je li Beton opet proglašen izdajnikom srpstva ili se cijela stvar pokušava zaglušujuće prešutjeti? I kako to da je izdavač knjige hrvatski Algoritam?

Antologije su u Beogradu dobile dva osvrta. Jedan kratki i afirmativni u Politici i drugi rugalački u Večernjim novostima. Ali to ne treba čuditi s obzirom na to da dolazi iz kružoka koji radi pod patronatom Dobrice Ćosića i upravnog odbora Srpske književne zadruge. Pronašao sam i sporadične osvrte na internetu, uglavnom cinične i paušalne. Ostatak medija šuti iako je beogradska promocija obje antologije u Centru za kulturnu dekontaminaciju zaista bila odlično posjećena. Što se tiče Algoritma kao izdavača, on je odavno pokrenuo svoju izdavačku podružnicu u Beogradu čiji je urednik postao jedan od osnivača Betona, Miloš Živanović. Bilo je logično da ćemo antologiju objaviti tu jer nam je važna i distribucija knjige po regiji, što se s Algoritmom moglo učiniti. Naravno, Traduki je u potpunosti podržao naš projekt.

Prepoznajete li utjecaje nekih klasičnih srpskih pisaca – recimo Crnjanskog, Kiša, Pekića – u onome što pišu kosovski pisci? Može li se iz njihove proze iščitati neki konkretan utjecaj srpske književnosti jer - možda pogrešno - pretpostavljam da su oni u svojem školovanju čitali spomenute autore?

Naprotiv, rekao bih da kod ove generacije albanskih autora nema takvih tragova i ne vjerujem da su srpski pisci imali bilo kakvog poetičkog utjecaja na njih. Nažalost, ne poznajem albansku književnost da bih mogao govoriti o prisutnim tradicijama koje bi se mogle detektirati u novom književnom valu na Kosovu. No možda bi se moglo govoriti o utjecaju Biljane Srbljanović na novu dramsku scenu Kosova.

Kako komentirate trenutnu dramu na sjeveru Kosova? Tko će iz toga izaći kao (politički) pobjednik, a tko gubitnik?

U tome ne treba mnogo pameti da bi se prosudilo. Jednadžba je dobro poznata iz političke situacije devedesetih godina. Ukoliko Beograd i dalje bude manipulirao manjinskim srpskim stanovništvom na sjeveru Kosova, bojim se da to neće izaći na dobro. To će ugroziti i poziciju Srba u enklavama o čemu se danas više ne govori, a Kosovo će ostati kao trajni faktor destabilizacije cijele regije.

Trenutno na sceni vidim samo pokušaj realizacije Ćosićeve pogubne političke ideje iz 1968. o podjeli Kosova. Tko nije sposoban logički razmišljati o tome, neka pogleda kako su završili njegovi veliki nacionalistički projekti na tlu bivše Jugoslavije. Ovakav manevar je poguban i potrebna je potpuno nova politika. Ne znam je li netko sposoban za to. Tako nešto je, recimo, pokušao učiniti izraelski premijer Jitzak Rabin u pojasu Gaze. Nažalost, ubrzo je bio ubijen.

Beton danas izlazi kao podlistak dnevnih novina Danas. Jeste li zadovoljni tom suradnjom?

Danas kao matični list omogućava Betonu distribuciju i tisak. U Srbiji ne postoji nijedan drugi list koji bi nam omogućio da izlazimo kao podlistak. No suradnju bi svakako trebalo unaprijediti u svakom pogledu, međutim, u uvjetima rapidne krize teško je govoriti o tome.