Redakcija je istovremeno skupina administratora koji su ga i pokrenuli, a to su Alen Kapidžić, Zoran Žmirić, Igor Beleš, Alen Brabec, Slaven Jelenović, Tamara Modrić i Milan Zagorac, poslije se pridružuju i Tamara Čapelj, Dunja Matić, Tea Marković, Moris Mateljan, Mirela Fuš i Nikola Leskovar. Uz manje izmjene, ista skupina je tu i pune tri godine kasnije te nakon dvanaest objavljenih brojeva časopisa, s ponešto promijenjenim ili nadopunjenim ulogama, no svakako puna iskustva rada na objavljivanju književnosti na mreži i društvenim mrežama. S više od 40.000 pratitelja na Facebooku, s desecima tisuća čitanja časopisa na webu i s web stranicom koja ima četrdesetak tisuća posjeta godišnje (ipak, www.knjizevnostuzivo.org nije ni news portal ni nešto što je jako hajp, in i ludo, već upravo suprotno, možda najmarginaliziranije umjetničko područje uopće). No brojke su svakako dojmljive: ukupno je časopis imao 12.000 individualnih posjeta (računajući sve brojeve od srpnja 2013.) te oko pola milijuna impresija na stranici Issuu. Samo je tijekom 2015. objavljeno oko 300 jedinica proze, poezije, eseja, razgovora u samome časopisu, a već 2016. novih 150, što znači da Književnost uživo zaista živi 'uživo' uz prosječno objavu dnevno. Kako god okrenuli, društvenomrežno i mrežno okruženje omogućuju deseterostruko veće dosege nego klasično tiskano izdavaštvo uz posredovanje medija.

Zapravo, nakon prvog riječkog predstavljanja skupine Ri lit, odnosno sada već poznate Noći velikog čitanja, 2013. stvorena je jezgra trajnijeg okupljanja. Dok se kod Ri lita radi o neformalnoj skupini koja se festivalski, tijekom jedne večeri, posvećuje čitanju riječkih autora pred domaćom publikom uz povremene reprize u maniri dobre stare rokerske turneje, Književnost uživo društvenomrežna je i mrežna ekstenzija projekta koji bi se dao sažeti pod motom 'dajmo im da pišu, dajmo im da čitaju'. Stoga nije ni neobična ideja da su krenuli s Facebooka - ipak je ta mreža daleko najpopularnija i biti na njoj znači i 'postojati', to jest to znači 'biti vidljiv', a što se postavilo kao zahtjev nad zahtjevima. Priča je upravo tako koncipirana da bude suradnička i održiva, da se autori, ali i čitatelji međusobno podržavaju i prate, komentiraju, da je književnost time zaista živ prostor propitivanja njenih mogućnosti, a samim time i granica naše stvarnosti.

Stranica www.knjizevnostuzivo.org namijenjena je i onima koji tek počinju - pokazalo se da je to zaista nužan prostor koji je predugo na umoru, a kojem je papirnati medij očito bio nedovoljan. Književnosti uživo, bilo da je riječ o Facebooku, o webu, o izdanju Issuu, to je jednostavno živ prostor koji ne bi postojao bez zajednice i bez njene potrebe za time. No to ne znači da nije potrebna stalna inovacija te mijenjanje, stalni rad na sebi, traženje nekog novog prostora i novih granica.

Ovaj put nije lagan, ali je nužan. Stoga je ova literarna demokracija uvjet koji predstavlja rješenje, ali to ne znači smanjenje kvalitete. Ovaj model kod nas još nije prepoznat do kraja (iako postoji cijeli niz stranica nastalih nakon Književnosti uživo, a koje nisu nimalo epigonske, dapače vrlo samostalno razvijaju i krče svoje putove nalazeći se neprekidno 'ispod radara'), književna scena još uvijek živi u starim, okoštalim utvrdama krugova i kružoka koji možda jesu, a možda ni nisu literarno relevantni. Ali nisu si nikada zadali zadatak demontaže tog evidentno neuspješnog modela. On će sam s vremenom izgubiti bitku, ako već i nije.

Ono što im je sada bitno to je osvježavanje zajednice, stalno plasiranje novih materijala, po mogućnosti književno sve relevantnijih i sa sve većim kontaktom s čitateljima. Cilj im je izgraditi kvalificiranu čitateljsku publiku s jakim kritičkim stavom i širom otvorenog pogleda koja kreativno živi svoj život.

Postoji tu još jedna tipično riječka crta, a koju ne ističu previše, naime radi se o raznolikosti poetika i pristupa. Riječka književna scena već desetljećima koegzistira izvan centra kao zaista autentična i prepoznatljiva, ali uvijek na principu ove široko postavljene baze i specifične otvorenosti za različito s određenom razinom možda i hinjene indiferentnosti na modu. Osim toga, ona nekako uvijek bježi od krute organizacije, uvijek nekako kamovljevski nastoji biti diskretno subverzivna i pomalo anarhična. Nema tu one splitske buke i bijesa ni zagrebačke špice, ona posve samoniklo i divlje stalno traži neke svoje pukotine kroz koje će se provući. Ali nemojmo smetnuti s uma da su neka od najprominentnijih hrvatskih književnih imena u posljednjih pedesetak godina poniknula upravo iz Rijeke - moguće je da ćemo za deset, dvadeset godina govoriti o još nekima.