Nagrada dokumentarnom filmu Brune Kovačevića ‘Gnothi Seauton' na festivalu WorldFest u američkom Houstonu predstavljena je u hrvatskim medijima kao ‘prestižno priznanje’ te je i na javnoj televiziji dobila značajnu minutažu. Nažalost, potrebno je samo malo korištenja internetskih tražilica i znanja o relevantnim filmskim festivalima u SAD-u kako bi se shvatilo da je domaće izvještavanje o toj nagradi prvenstveno dobro odrađen PR posao, jer je WorldFest prilično nevažna manifestacija u svijetu filma i festivala
Svatko malo bolje upućen u svijet filma zna da su tri najvažnija filmska festivala na svijetu oni u Cannesu, Veneciji i Berlinu i da je među njima najprestižniji onaj na Azurnoj obali. Pored ove velike trojke filmskih festivala, postoje još tisuće ovakvih manifestacija diljem svijeta koje su različito koncipirane i relevantne, a kada je riječ o Sjevernoj Americi, među najvažnijim su festivalima New York Film Festival, Telluride, Sundance, Tribeca i multimedijalni South By Southwest (SXSW) te kanadski Toronto Film Festival. Na ovim se festivalima redovito događaju premijere budućih oskarovaca i kvalitetnih filmskih hitova, s time da se Sundance bavi isključivo nezavisnim filmom, SXSW njeguje žanrovske naslove, New York nudi prostor art hitovima utjecajnih autora itd.
WorldFest na kojem je pak nagrađen dokumentarac Brune Kovačevića ‘Gnothi Seauton' o sportskim uspjesima Janice i Ivice Kostelić definitivno ne pripada skupini važnih i utjecajnih američkih filmskih festivala, bez obzira na tvrdnje kako je ‘riječ o najstarijemu festivalu dokumentarnoga filma u Sjedinjenim Američkim Državama i jednom od utjecajnijih u svijetu’. WorldFest za početak uopće nije festival dokumentarnog filma, što se može provjeriti kratkim pogledom na njihove službene stranice, na kojima ističu kako prikazuju filmove u čak 12 natjecateljskih programa (TV produkcija, eksperimentalni film, korporativni film, studentski film itd.). Nadalje, WorldFest naglašava i da ‘između 15 i 20 posto filmova prikazanih na festivalu dobiva nagrade’!
O WorldFestu se ne može naći ni članak na Wikipediji, a osnivač festivala je ne baš poznati producent Hunter Todd, za kojega se na službenim stranicama festivala kaže da je ‘bio počašćen na 115 filmskih festivala diljem svijeta za kreativnu izvrsnost u filmskoj produkciji’, što bi značilo da je riječ o najvažnijem filmašu svih vremena za kojeg istovremeno nitko tko prati svijet filma nije nikad čuo.
U svakom slučaju, lijepo je to što je Kovačevićev film dobio nagradu, no to ne znači da treba pretjerivati s opisima festivala na kojemu je nagrađen. WorldFest definitivno nije 'jedan od utjecajnijih festivala na svijetu'. Takav PR zapravo je dezinformiranje javnosti i izraz kolonijalnog mentaliteta.
Vrijedi napomenuti kako se prije Kovačevića uspjehom na WorldFestu hvalila i u slanju priopćenja vrlo talentirana redateljica Irena Škorić, koja se u međuvremenu angažirala i u politici kao istaknuta članica stranke Ive Josipovića
Inače, Kovačevićev je film prikazan prije Houstona u veljači u Los Angelesu, i to u Laemmle Music Hall. To je zabilježio i Los Angeles Times kratkom kritikom ‘Gnothi Seauton', naslovljenom ‘Posveta bratu i sestri skijašima većinom ide nizbrdo’. LA Times piše da je Kovačevićev film slabo režiran te podsjeća na ‘korporacijski orijentacijski video’, obilježen ‘kičastom i pretencioznom naracijom’ te da su intervjui prikazani u filmu ‘toliko sporedni da podsjećaju na ispunjavanje rupa u prijenosu skijaške utrke, a ne kao nešto što daje uvid u uspjehe Janice i Ivice Kostelić'.
