Ako pitate glavne aktere domaće političke scene koji je najvažniji strateški cilj Hrvatske, velike su šanse da će svi oni, bez obzira dolazili s ljevice ili desnice, za odgovor trebati tek dva slova: EU. Ulazak u Europsku uniju jest ključna odrednica hrvatske politike u proteklih deset godina, što nažalost nije rezultiralo širokom javnom raspravom o samoj Europskoj uniji te mjestu Hrvatske u toj asocijaciji država koja već okuplja 500 milijuna stanovnika.

Imperativ Europske unije zapravo se jednako tretira kao početkom devedesetih imperativ neovisnosti Hrvatske: važno je cilj postići bilo kojim sredstvima, bez obzira hoće li netko kasnije ispaštati zbog toga.

Nema sumnje da ulazak u EU za Hrvatsku donosi mnoge prednosti, ali čak se ni to nije do kraja razjasnilo u domaćoj javnosti, jednako kao ni koji su mogući problemi i mane tog moćnog saveza. Ali ako se time već ne bavi hrvatska politika, općenito nesposobna za pozitivno pedagoško djelovanje (vidi: presuda Gotovini), ne znači da nema ljudi koji EU ne promišljaju bez predrasuda i bez standardnih nacionalno ekstremnih pozicija ili teorija zavjere o masonima.

Odličan primjer konstruktivne kritike Europske unije jest dugi esej njemačkog pisca Hansa Magnusa Enzensbergera, objavljen nedavno pod naslovom 'Nježno čudovište Europa'. Enzensberger se u njemu obračunava s briselskom birokracijom, koja je odavno postala svijet za sebe, te deficitom demokracije koji se tako sve više stvara. Građani EU suočeni su sa 150 tisuća stranica pravila, propisa i uredbi koje Bruxelles konstantno proizvodi, bez naročitog civilnog nadzora ili razmišljanja o nacionalnim i regionalnim specifičnostima, pa se postavlja pitanje kako se iz središnjeg gremija Europske unije uopće gleda na demokraciju.

Enzensberger, naravno, nije jedan od onih jednostranih bukača koji spas vide u izolaciji, nego je velik pobornik europske suradnje i ujedinjenja, pa je stoga njegova kritika birokratizacije izraz duboke zabrinutosti. Primjerice, jeste li znali da uopće postoji europska agencija EU-OHSA, čiji je zadatak baviti se sigurnošću i zdravstvenom zaštitom radnika? Vjerojatno ne, kao ni velika većina od 500 milijuna stanovnika EU, no OHSA i dalje postoji, zapošljava 64 činovnika, čije djelovanje nadgledaju 84 različita upravna odbora.

S takvim primjerima u odličnoj istraženom 'Nježnom čudovištu Europa' autor lako poentira da građani EU imaju obavezu angažirati se mnogo više u demokratizaciji i nadgledanju briselskih birokrata, umjesto da se zatvaraju u svoje zastarjele nacionalne ljušture i isprazno gunđanju protiv centara moći. U takvoj situaciji nije ni čudo, navodi Enzensberger, da tek 49 posto Europljana gleda pozitivno na članstvo svoje zemlje u EU, a tek 42 posto ima povjerenja u briselske institucije. A kada je riječ o tim institucijama, tu tek nastaje kaos, jer pitaj boga što se uopće krije iza sljedećih akronima: FAC, ECOFIN, JHA, COMP, ENVI, EXC, TTE, CA, EAC, RTD, TAXUD, MOVE, ECHO, BEPA itd.

Hans Magnus Enzensberger ipak ne propušta podsjetiti da je europsko udruživanje ovom kontinentu poklonilo i više od 60 godina bez rata, što je u Europi rijedak uspjeh, a omogućena je i nevjerojatna sloboda kretanja i ekonomski i društveni napredak, kakav se bez EU nikad ne bi dogodio. Baš zato i jest važno ne prepustiti se birokratizaciji onoga što Europa jest i što tek treba postati.