Svaki je tekst, posve očigledno, neizbježno smješten u kontekst – dapače, u više njih. Književno se djelo tako u skladu s boljim književnopovijesnim običajima redom upisuje u kontekst opusa svoga autora, razdoblja u kojem je nastalo, žanra kojem pripada, poetike koju iskazuje, književnosti na jeziku kojim je napisano, te napokon književnosti uopće. Dakako, književni tekst istodobno aktivno sudjeluje i u neknjiževnim kontekstima: bilježeći i mijenjajući stanje jezika, prikazujući i prokazujući ideološke pozicije, potvrđujući i podrivajući odnose kulturnih, ekonomskih, društvenih i političkih diskurzivnih praksi. Ne zaboravimo da sve to nužno uvjetuje povratna sprega vremena nastanka i trenutka čitanja.

Kao što je poznato barem iz Bahtinovih studija, ako već ne od vremena jenske romantike i kritičkih fragmenata braće Schlegel, roman je žanr ili vrsta koja tu situaciju dodatno komplicira. Budući da su mu poetička načela krajnje općenita te da nema vlastitoga diskursa, roman može sadržavati sve druge žanrove i vrste, te govoriti, da tako kažemo, svim jezicima. Rašireno shvaćanje kako je zadaća romana da pruži obuhvatan i pouzdan prikaz svog društveno-povijesnog trenutka te da revno zastupa neki kulturni identitet nesumnjivo je dijelom temeljeno na tome. Kako roman zauzima povlašteno mjesto među književnim oblicima upravo u vrijeme sve intenzivnije razmjene među kulturama i u doba nastanka pojma svjetske književnosti, nije nimalo čudno da se upravo od romana očekuje da obavlja reprezentativnu ulogu na najvišoj razini – da bude metonimijom nacionalne književnosti.

Književni se tekst, međutim, od drugih vrsta tekstova razlikuje upravo po tome što daleko bolje od njih podnosi promjenu, pa čak i gubitak konteksta. Štoviše, moglo bi se reći da ga književnim čini upravo to što ga se može čitati bilo kada i bilo gdje. Premda se sastoji isključivo od jezika, iskustveno je potvrđeno da književni tekst može preživjeti čak i prijevod. Obično se drži da pritom bolje prolazi proza i dulje forme, što i opet izdvaja roman. Očigledno, dok pred pisce postavlja velike zahtjeve, roman onima koji bi imali procjeniti njegovu vrijednost zadaje poprilične teškoće.

I gdje bi se, s obzirom na sve rečeno, danas nalazio hrvatski roman? Kakvo mjesto zauzima u kontekstu, recimo, balkanske, slavenske, europske ili svjetske romaneskne produkcije? Odgovori na ta pitanja ovisit će o tome tko ih daje. Ništa manje važno nije ni mjesto s kojeg se stanje promatra – dojam iznutra bitno se razlikuje od pogleda izvana. Izdavači, spisateljice, sastavljači antologijskih pregleda, čitateljice ili pisci povijesnih sinteza sasvim se sigurno u mnogo čemu neće složiti, i to upravo stoga što pitanje razmatraju s obzirom na drukčije kriterije (prodaje, poetike, ukusa, naklonosti, reprezentativnosti, itd.) – to jest, u različitim kontekstima.

No, bez obzira na razlike u gledištima, nesumnjivo je da se hrvatski roman može sagledati samo i jedino u nekom širem kontekstu. Prvo zbog toga što i neposredni kontekst u kojem nastaje roman pisan hrvatskim jezikom uključuje prijevode književnih (i neknjiževnih) djela s drugih jezika; zatim zato jer ga oblikuju postupci i konvencije naslijeđeni iz ukupne povijesti romana; te naposljetku stoga što ga mogu čitati svi oni koji razumiju jezik kojim je napisan ili na koji je preveden. Sveden isključivo u svoje vlastite okvire, hrvatski roman naprosto ne može smisleno postojati. Tjesnogrudnost, površnost, bojažljivost i pospanost – odlike koje su prema Tinu Ujeviću bile odgovorne za skučenost “hrvatske današnjice” prije stotinjak godina – jednako su pogubne i danas. Ukratko, hrvatski roman ne može doli biti istodobno regionalan, europski i svjetski. Jer inače uopće nije roman.