Zašto izložba nosi naslov Solarfall i što ćete izložiti?

Izlagat ću šest slika iz novog ciklusa nastalih u zadnjih godinu i par mjeseci. Neke od slika već su bile izlagane na skupnim izložbama uglavnom po Hrvatskoj i Njemačkoj, no ovo je prvi put da će sve slike biti zajedno postavljene u istom prostoru što mi je zanimljiva prilika vidjeti kako funkcioniraju u cjelini. Naziv izložbe dolazi prema pjesmi jednog norveškog benda, a u suštini bi označavao vrijeme bez svjetla.

Puno Vaših radova ima narativan karakter i engleski naziv kao da su naslovi nekog romana poput slike 'Tragedies blow at horizon'. Što su Vam najveće inspiracije za radove? Je li veći utjecaj filma ili slikarstva i povijesti umjetnosti?

Teško mi je izdvojiti određenu umjetničku granu za koju sam posebno vezan. Veliki sam ljubitelj filmske umjetnosti, no isto tako i glazba ima važnu ulogu, posebno pri procesu slikanja. Od slikarstva najveći utjecaj na mene je ostavilo sjevernjačko kasnogotičko i renesansno slikarstvo, dok mi je današnja umjetnost posebno zanimljiva radi svoje dinamike. Najčešće polaznu točku za slike pronalazim u nekim anomalijama suvremenog društva s kojima se svakodnevno susrećem. S obzirom na to da naslove slika najčešće preuzimam iz filmova, muzike ili literature kojom sam trenutačno zaokupljen, ostavljam ih u njihovu izvornom obliku, to je jedini razlog zašto su nazivi na engleskom.

S jedne strane, Vaše slike percipiraju se kao slike ruiniranih prostora koji sugeriraju atmosferu napuštenosti i usamljenosti te se kritički odnose prema konzumerizmu i potrošačkoj kulturi. S druge pak strane, autoportreti vode u grotesku. Kako je nastao taj autoironični ciklus s maskama na licu?

Ciklus autoportreta s maskama nastao je kao reakcija na društvo spektakla u kojem živimo i pozicije umjetnika u njemu. Gubitak identiteta u globalnom društvu također mi je vrlo zanimljiva pojava te je to jedan od razloga zbog kojeg često protagonisti na mojim slikama nose maske i djeluju otuđeno.

Koje Vas još teme kao umjetnika zaokupljaju?

U procesu nastanka ove serije slika koja će biti izložena počeo sam se zanimati za temu voajerizma koja je danas evoluirala zahvaljujući raznim društvenim mrežama na internetu. Za internet sam vezan tijekom izrade skica, tj. prilikom istraživanja i prikupljanja materijala potrebnih za sliku. Kroz to kopanje po brdu raznoraznih fotografija shvatio sam da na neki način postajem vezan za određene segmente tuđih života koji su meni potpuno nepoznati i da pasivno počinjem sudjelovati u tuđem iskustvu. S obzirom na to da je danas sve teže diferencirati proživljeno od virtualnog iskustva, javila mi se potreba za njihovim povezivanjem, tako da bi se cijela serija mogla protumačiti kao vrsta obiteljskog albuma.

Diplomirali ste u klasi profesora Kesera. Jeste li do svog načina slikanja došli formiranjem na Akademiji?

Studiranje na Akademiji doživio sam kao prostor eksperimentiranja medijima i otkrivanja nekog svog izraza pri čemu mi je profesor Keser dosta pomogao, i otprilike na završnoj godini počeo sam ulaziti u ovu neku priču kojom se danas bavim.

Neki likovni kritičari Vaše ime spominju i smještaju zajedno s imenima Zlatana Vehabovića, Stjepana Šandrka, Martine Grlić, Sebastijana Dračića i još nekoliko drugih mladih slikara i slikarica. Postoji li neka zajednička točka koja Vas povezuje kao generaciju?

Možda je taj narativni element u slikama ono što nas povezuje, no svatko od nas bavi se nekom svojom pričom, ima svoje preokupacije. Drago mi je da ima dosta ljudi iz mlađe generacije koji sustavno slikaju, jer to u svakom slučaju pozitivno djeluje i daje vjetar u leđa.

Nedavno ste sudjelovali na skupnoj izložbi u zagrebačkoj Gliptoteci pod naslovom Novi hrvatski realizam. Radi li se tu o nekom novom fenomenu ili je riječ o kritičarskim konstrukcijama?

U zadnjih par godina pojavilo se dosta mlađih autora koji se bave figurativnom umjetnošću i smatram da se ovom izložbom pokušalo predstaviti jedan izbor djela vezanih za to područje. Nisam siguran može li se tu govoriti on nekom novom fenomenu i koliko je uopće dobra takva vrsta ukalupljivanja.

Slikarstvo se smatra tradicionalnom umjetničkom disciplinom koja je još tijekom 20. stoljeća izgubila na važnosti u odnosu na pokretne slike. Što je Vas privuklo tom mediju i hoćete li ostati u njemu?

Oduvijek sam crtao, no iskreno, nisam mislio da ću postati slikar. Tijekom školovanja u Školi za primijenjene umjetnosti scenografija mi je bila glavno polje interesa. S obzirom na to da kod nas na Akademiji nije bilo odjela scenografije, pripremio sam se za slikarski odjel. Što sam više radio, slikarstvo mi je postajalo sve važnije i došao sam do točke gdje mi je postalo primarna stvar bez koje doslovno ne funkcioniram. Kod samog medija slikarstva odgovara mi ta vrsta kontemplativnosti koju mi dopušta. Dugotrajan proces nastanka slike, koji baš i nije u skladu s današnjim vremenom, omogućava mi nanovo vraćanje početnom problemu i njegovoj analizi. Ako je dobro, slikarstvo jednako kao i svaki drugi medij umjetnosti ima što za reći, a hoće li donijeti nešto revolucionarno u to čisto sumnjam. S druge strane, mislim da je nemoguće govoriti o nekom mediju kao boljem ili lošijem, postoji samo umjetnost i neumjetnost. Odabir medija ovisi samo o ideji koja se želi izraziti.

Uspijevate li živjeti od prodaje svojih slika ili morate raditi još neke druge poslove?

Još od druge godine studija bavim se likovnom edukacijom s mlađim naraštajima, što mi je vrlo zanimljivo, a ne oduzima mi puno vremena od rada u ateljeu. No uglavnom živim od svojih slika.