Udruga U ime obitelji prošli tjedan objavila je popis od osam knjiga koje smatra neprimjerenima za djecu u osmom razredu osnovne škole (Silvija Šesto: Debela), odnosno u četvrtom razredu srednje (ostalih sedam, uključivši 'Črnu mater zemlu'). Tekst u kojemu se traži izbacivanje knjiga s popisa lektire potpisalo je u ime spomenute udruge osmero nastavnika srednjih škola iz Zagreba, Sesveta i Osijeka, profesori hrvatskog jezika Dominika Papić Kukić, Matija Grgat, Ivana Babić, Ana Vugdelija, Antonija Jurčić, Marija Kržanac, Pero Pažin i Ivan Aničić. Sporne dijelove tekstova, koji su već prije nekoliko mjeseci bili objavljeni na stranici narod.hr (bez privola vlasnika autorskih prava), prenijeli su ovih dana i portali dnevno.hr, anonymoushrvatska.blogspot.hr te sloboda.hr. Razvila se prilično žestoka diskusija koja ne jenjava.

Mojoj se knjizi predbacuje da promiče pornografiju (u spornom odlomku scena je silovanja maloljetnika), a u komentarima me se nazvalo nepismenim idiotom, bolesnikom, poremećenom osobom i, pazite ovo, jednim od mrzitelja svega hrvatskog. Prestao sam ih čitati pa je moguće da se inventar proširio. Iako spomenute kolege kroatisti ne mogu biti odgovorni za komentare ispod članaka, ovaj je tekst namijenjen i njima. Reakcije koje graniče s linčem izravna su posljedica objavljivanja dokumenta na koji su se oni potpisali.

Dvojio sam nekoliko dana. Treba li uopće odgovoriti, kako to učiniti, a izbjeći diskurs žrtve i kako, pobogu, ne biti prilog općoj histeriji koja vlada na našoj javnoj sceni, živčanom slomu u kojem je nestalo dijaloga, u kojem su argumenti slabi, a diskurs radikalan, u kojem više nitko nikoga ni u što neće uvjeriti? Kako to učiniti, a ne biti svrstan bilo u ustaše, bilo u četnike, bilo u partizane?

Odgovora nisam našao, samo sam došao do zaključka da se ne mogu posvetiti važnijim stvarima prije negoli deklariram nekoliko stvari. Pa, evo što ću vam reći, bez okolišanja i ukrašavanja.

Prvo o neprimjerenosti. Smatram da se tu nema što raspravljati. Na popis lektire knjigu nisam stavio ja. To je učinila stručna skupina, čime mi je, uzgred budi rečeno, ukazano veliko priznanje. No ako smo demokratsko društvo, onda svaki član naše zajednice ima pravo izreći svoje neslaganje, bio on kroatist, automehaničar, kuhar, filozof, beskućnik, neobrazovan, bio on ili ne bio roditelj. Obrazovanje se tiče cijelog društva. Ako se dođe do konsenzusa da je moj tekst štetan za uzrast kojem je namijenjen (4. razred srednje), ja nemam ni prava ni namjere ni želje protestirati kada se knjiga makne s popisa. Ionako je nisam pisao ciljano za neki određeni uzrast. U tekstu ima i eksplicitnih scena i vulgarizama, a osobe koje imaju 17 i 18 godina samo uvjetno možemo smatrati odraslima i nije sve primjereno za sve uzraste. Sve je jasno. Usuđujem se pretpostaviti da se tu baš svi slažemo.

Što se pak teme pedofilije i seksualnog zlostavljanja maloljetnika tiče, ne mislim da je ona primjerena tom uzrastu. Tada je naime već prekasno, šteta je učinjena. U dobi kada je zamišljeno da učenici čitaju mučnu scenu silovanja iz romana 'Črna mati zemla' neki oblik seksualnog zlostavljanja doživio je već svaki dvadeseti dječak i svaka peta djevojka. I to ako vjerujemo prilično konzervativnim procjenama jer mnoge žrtve odbijaju progovoriti o tome. Nisam neki matematičar, sami ćete izračunati koliko je takve djece u nekom od vaših razreda, dragi profesori, u susjedstvu kojem živite, u tramvaju kojim se vozite na posao. U zgradi u kojoj stanujete. A u istim tim razredima, tramvajima, susjedstvima i zgradama kreću se i počinitelji. Lijepo pozdrave, pridrže vrata, ne bismo nikad rekli.

Moj opis silovanja maloljetnog Franje Klanca, dječaka kojemu je cijela zajednica okrenula leđa, čini vam se invazivnim? Drago mi je.

Pa me vi optužite da promičem pornografiju. U jednom komentaru piše da je moj tekst pisanje poremećena, bolesna čovjeka. Taj je komentator i sam priznao da nije pročitao cijelu knjigu, ali mu je dio romana koji su prenijeli portali dovoljan da dijagnosticira.

Je li prikaz silovanja maloljetnika iz romana 'Črne mati zemle' ružan? O, da. Odvratan je, bolestan, izopačen, krajnje nasilan, jeziv, tjera na povraćanje. Htio sam da bude takav jer samo takav odražava moju osudu toga čina. I doista mi više od tri godine, koliko je roman vani, nije padalo na pamet da ću to ikada morati deklarirati. Mislio sam da stvari u moralnom smislu ne mogu biti jasnije postavljene. Kao takav, roman ne može biti promidžba onoga što se opisuje u spornoj sceni. Prema takvim bi interpretacijama 'Apokalipsa danas' bila propagandni film za ratovanje, a 'Mi, djeca s kolodvora Zoo' tekst o tome kako li je lijepo biti drogiran. Jednu od najboljih definicija toga što ne valja u pornografiji dao je papa Ivan Pavao II. Središnji problem pornografije ne vidi u tome što se prikazuje previše, nego premalo! Pornografija reducira osobe na objekte, negira jedinstvenost i dubinu osobe koja zaslužuje ljubav i poštovanje.

Pročitajte cijeli roman. Mučna scena nije sama sebi svrhom, ona je samo dio propitivanja mehanizma u kojem zajednica propusti percipirati i kazniti zločin, propitivanja uzroka i posljedica tog događaja. Još jednom, i neka bude za svagda - scena je odvratna jer je opisani čin odvratan. I znam samo jednu stvar koja bi bila odvratnija od te scene. Ne napisati je. Zažmiriti i praviti se da ne postoji.

E, to bi meni, kao prozvanom perverznjaku, značilo mrziti svoju zemlju.

Moj je koncept domoljublja doista malo čudan. Ima veze s plaćanjem poreza, poštivanjem zakona ove zemlje, trudom da se bude dobar otac, suprug, sin, brat, sugrađanin, suradnik, profesor. Ima veze s dijeljenjem sudbine svojih zemljaka. Podrazumijeva dostojno predstavljanje svoje zemlje kad god se ukaže prilika. Domoljublje je i nikada ne dizati zastavu i nazivati se patriotom samo da bi se dobili izbori.

Ljudi u čije se domoljublje u nas ne sumnja, čujem, ponekad ne dijele moj izopačeni koncept.

Želite li znati koliko volim svoju zemlju? Pa dajte, istražite malo, sve se može saznati. Imate nekoga tko je marljivo prepisao hrpu teksta iz moje knjige da bi ga objavio na internetu, neće vam biti problem. Možete početi s godinom 1999., tada se prvi puta zbog mene dizala zastava na Svjetskom prvenstvu u karateu. Ili vam se možda ljepše i lakše baviti reduciranim apstrakcijama nego cjelovitim osobama. Ako je tako, onda sigurno nisam ja taj koji je sklon pornografiji. Biti društveno odgovoran za mene znači izvlačiti anomalije na svjetlo dana, ukazivati na zlo. Nemojte se ljutiti, ja ću i dalje dizati zastavu kako znam i umijem. Ovo je i moja zemlja, makar je ponegdje črna.

A ja se neću ljutiti ako nećete obraćati pažnju na to.

Ne dajte se iritirati. I nemojte, zaboga, čitati moju sljedeću knjigu. U njoj će biti još odvratnih prizora.

Ma, nemojte čitati hrvatsku književnost, ozbiljno vam velim, u njoj ima mučnih scena. Ne dajte se opterećivati, život je ionako naporan. Opustite se. Čitajte novi krimić iz Skandinavije, novi ljubić iz Amerike, čujem da su dobri, oplemenjuju dušu. Samo se nemojte poslije čuditi kako se za to vrijeme zlo šutke uvuklo još malo dublje među nas.