Britanski su arhitekti, čini se, doslovce desetkovani ovom krizom.

Godine velikih promjena uvijek dođu i prođu. Ova posljednja možda je najteža, ali u mojoj profesionalnoj karijeri zapravo četvrta, tako da nisam vidjela ništa novo. Arhitekti su uvijek najranjiviji u ovakvim situacijama, jer projekti na kojima su radili iznenada stanu i onda vlasnici arhitektonskih ureda moraju donositi teške kadrovske odluke. Danas oni koji imaju posla ostvaruju u inozemstvu 40 posto svojih prihoda, drugi su se okrenuli edukaciji i istraživanjima, a neki su doista napustili profesiju. No većina radi za manju plaću. Britanska komora arhitekata kvartalno je pratila situaciju i pokazalo se da situacija nije tako loša i beznadna. Čak smo i organizirali savjetovanja i simpozije na temu kako preživjeti recesiju.

Vi ste Irkinja i zapravo ste u kontaktu s kolegama; tamo je situacija bila još gora.

Da, tamo su arhitekti bili ozbiljnije pogođeni, jer je tamo nekretninski balon bio jače napuhan. Mnoge su obitelji doslovce ostajale na ulici jer nisu mogle otplaćivati kredite i danas imate cijele četvrti duhova s praznim kućama koje su gradili spekulanti zemljištem, a budući da su to uglavnom nekvalitetni objekti, danas tamo više nitko ne želi živjeti. Ja doista mislim da kuća treba vrijediti onoliko koliko vrijede zemljište i izgradnja. Kada cijena izađe izvan razumnih okvira i kad ljudi moraju posuđivati ogromne količine novca da bi našli mjesto za život, to redovito rezultira ovakvim lomovima.
Koju ste lekciju naučili u krizi? Kako su Britanska komora arhitekata i Vi kao direktorica pomagali da se ponovo zaposle britanski arhitekti?

Treba biti strpljiv, jer nakon izlaska iz krize arhitekti će prvi osjetiti oporavak. Kriza te nauči koječemu: naučiš se štednji, traženju novih tipova projekata i investitora, naučiš kako se razlikovati od ostalih na tržištu da bi bio prepoznatljiv. Stvari se polako miču nabolje, ali još uvijek treba biti oprezan i zadovoljiti se malim koracima. Ja sam kao direktorica išla na putovanja u Kinu i Vijetnam i mnoge europske gradove kako bih promovirala britansku arhitekturu i omogućila da neki od naših 44.000 članova dođu do posla.

Kretanja na tržištu arhitektonskih usluga jasno pokazuju da se mali arhitektonski ured neće snaći u utakmici s velikima. To me malo podsjeća na odumiranje starih zanata ili malog dućana na uglu koji je pojeo supermarket. Zašto se arhitektonska profesija tako sporo mijenja i ne reagira na promjene iznutra, vlastitom preobrazbom?

Ali 85 posto britanskih arhitektonskih tvrtaka upravo su ti mali uredi ispod 10 ljudi. Mi smo upravo zbog tog razloga organizirali istraživanje i think-thank 'Budućnost arhitekture'; to je bio upravo taj neugodan pogled u same sebe i način na koji se moramo promijeniti. Zaključak je bio da moramo postati fleksibilniji, naučiti se suradnji i raditi u grupama i više se baviti svojim klijentima. Na Kongresu u Osijeku upravo ću o tome govoriti i moje izlaganje bit će bazirano na tom istraživanju. Nadalje je jako važno utjecati na državnu politiku i na one koji donose odluke i odgovaraju za javne investicije. Vrlo je važno da pomognemo ljudima razumjeti da arhitekt može donijeti vrijednost društvu.

287007,285864,284592,278145

Kako je obrazovanje arhitekata u Britaniji odgovorilo na krizu i općenito na izmijenjene uvjete u praksi arhitekta? Jesu li mladi britanski arhitekti spremni za praksu nakon škole?

Smatram da imamo najbolje educirane arhitekte na svijetu, sa 48 škola koje imaju naš certifikat i s još 40 naših škola u inozemstvu. Mislim da su mladi arhitekti spremni za posao, ali i dalje smatram da se neke škole previše bave eksperimentiranjem i oblikovanjem, a premalo tehničkim i menadžerskim aspektima struke. Redovito organiziramo natječaje među školama i među studentima te organiziramo izložbe kako bismo poticali izvrsnost i razmjenu iskustava među školama u zemlji i inozemstvu. Za vrijeme svog mandata pokrenula sam ih nekoliko u Londonu, Šangaju, Dubaiju, Dublinu, Ajmanu i Sankt Peterburgu.

Koliko košta školovanje jednog arhitekta?

To je bila moja druga važna tema kojom sam se predano bavila. Prosječna cijena studiranja skočila je sa 3.000 funti na 9.000 funti (preko 80.000 kuna) godišnje. Smatram da će takvi uvjeti studiranja ubiti raznolikost i socijalnu heterogenost među studentima arhitekture, a to će imati za posljedicu nemogućnost razumijevanja različitih socijalnih konteksta. Ako se obrazovanje arhitekata pretvori u školu za bogatu djecu, onda će arhitektura postati elitistička profesija i to će biti strašno. Različitost i jednake mogućnosti obrazovanja za sve ključni su za razvoj profesije jer nam to daje svježu krv i nove ideje.

Također moramo poraditi na većem uključivanju žena u arhitekturu. Naša istraživanja pokazala su da je na fakultetima omjer 50:50, ali je samo 20 posto arhitektica među aktivnim arhitektima.

Pet godina bili ste na čelu organizacije Žene u arhitekturi. Je li se u posljednjih 20 godina išta promijenilo u omjeru arhitektica u odnosu na njihove kolege?

Nažalost, još uvijek je to poluzatvoren svijet u kojem dominiraju bijeli muškarci. Moja mantra ostaje da samo ako su arhitekti i žene i muškarci možemo imati bolju okolinu. U Britanskoj komori imamo vrlo aktivnu grupu žena te organiziramo izložbe i najrazličitije promidžbene aktivnosti njihova djelovanja. Također pokušavamo otvoriti profesionalni svijet etničkim manjinama.

Velika ste popularizatorica arhitekture. Čak ste vrlo uspješna autorica reality serije 'The Home Show' na Channelu 4 i 'Building a Dream' na ITV-u. Što ste naučili na osnovi tih iskustava?

Doista uživam raditi s masovnim medijima jer imaju utjecaj kakav je nezamisliv postići tradicionalnim načinima promocije arhitekture. Pred kamerama sam vrlo opuštena i nemam se potrebu pretvarati te koristim svakodnevan repertoar riječi. Uvijek mi je najvažnije promatrati reakcije ljudi na prostor, a intelektualna ili teoretska strana me ne zanimaju. Na primjer, kad sam snimala epizodu o Muranu u Veneciji, pokazivala sam ljudima način proizvodnje stakla, jer su ti predmeti jednostavno predivni na vrlo bazičnoj razini. Dizajn mora komunicirati izravno i bez objašnjenja.

U reality showu 'Building a Dream' gradili ste kuću s polaznicima.

Tako je. Zajedno smo smišljali i gradili kuću, a onda ju je par koji je pobijedio osvojio kao nagradu. To je bilo nezaboravno iskustvo i potrebne su mi bile vrlo dobre komunikacijske vještine i neumoran smisao za humor. Trenutačno radim na novoj seriji za irsku televiziju koja je bazirana na posljednjih 60 godina irske arhitekture. Irci su razvili vrlo osebujan stil u arhitekturi koji se bazira na njihovoj kulturi. Zato ne treba čuditi to da je na ovogodišnjoj nagradi Britanske komore arhitekata žiri odabrao šest finalista od kojih su tri arhitektonski uredi koje vode irski arhitekti.