Premijerno izvedena 2000. godine, 'Arka' se bavi izbjeglištvom, jednim od krucijalnih problema našeg vremena.

Krajnje impresivna, a ipak jednostavna u svojoj poruci, predstava je gotovo egzemplarna realizacija misije koju je Peter Schumann namijenio uličnom kazalištu, a to je da ono mora biti jednostavno toliko da ga može shvatiti i petogodišnje dijete. Prizori gorućih prozora kao simboli razorenih kuća, osvajači koji nalikuju đavolima, prizor jedrenjaka koji odnosi bjegunce – sve to savršeno gradi značenje predstave koja se eksplicitno postavlja na stranu izbjeglica. Snaga ovih slika proizlazi i iz kompozicije čitave predstave, u kojoj su masovne spektakularne scene suprotstavljene s intimističkim slikama (koliko je to uopće moguće u jednoj predstavi na otvorenom), izvođenim u neposrednoj blizini gledatelja (primjerice scena u kojoj glumci hodaju među publikom noseći goruće knjige).

Sudar golemih scenografskih elemenata s krhkim, bespomoćnim figurama glumaca izgrađuje snažnu efektnost predstave, olakšavajući gledateljima identifikaciju s protagonistima Arke – izbjeglicama u potrazi za spasenjem.

Kazalište Osmog dana, osnovano 1964, od kritičara nazvano 'kazališnim Rolling Stonesima', jedno je od najstarijih alternativnih kazališta u svijetu i zasigurno jedna od najzanimljivijih umjetničkih pojava uopće. Za vrijeme komunizma, uslijed brojnih sukoba s vlašću, grupa je bila percipirana prvenstveno kao politički fenomen, uslijed čega je njezin artistički značaj često bivao zanemaren. Stoga su mnogi, nakon prevrata 1989. i povratka kazališta u domovinu poslije prisilne emigracije, predviđali slabljenje njihove misije i čitavog trenda alternativnog teatra koji je pripadao nekom drugom povijesnom, društvenom i političkom ustroju. Smatralo se da je alternativni teatar svršena epizoda budući da više ne postoji onaj svijet u kojem je ono nastalo i koji je uvjetovao njegov uzlet.

Iz današnje perspektive očito je da se prognoze o smrti Kazališta osmog dana nisu ostvarile. Od povratka iz emigracije 1990, to kazalište je postavilo pet premijera na otvorenim pozornicama i isto toliko za zatvorene scene. Dugogodišnji vođa i prvi čovjek Kazališta Lech Raczak potpuno je napustio grupu, pa je povijest kazališta osmog dana u 'slobodnoj Poljskoj' na određeni način povijest četvero glumaca: Ewa Wójciak, Adam Borowski, Tadeusz Janiszewski i Marcin Kęszycki. U cjelokupnoj povijesti kazališta, oni su jezgro koje je oko kojeg se najdulje okupljala grupa, uz podršku Jaceka Chmaja, koji je imao značajan utjecaj na umjetničko oblikovanje predstava. Grupa je to ljudi koji su zajedno radili dugi niz godina, uključujući druge umjetnike, njihove prijatelje u neke od produkcija. Posljednjih dvanaestak godina postojanja grupe sazreo je jedan novi naraštaj publike, za koju je Kazalište osmog dana prije svega suvremeni fenomen, a ne grupa koja pripada prošlosti.