Prijedlog Kazališnog vijeća da se za novog intendanta splitskog HNK postavi Duška Mucala izazvao je posve predvidljivu konsternaciju kulturnih dušobrižnika. 'Zabavljač na mjestu intendanta', 'Karneval se seli u kazalište', 'Estrada, a ne opera', samo su neki od mogućih naslova kojim se ova aktualna tema može predstaviti
Istina, gospodin Mucalo je sa svojom estradnom poviješću lako probabljivih rimovanih poskočica uistinu laka meta. Dovoljno je primjerice približiti nekoliko autorskih iluminativnih stihova poput 'lita lete ka rakete', 'ništa meso, ništa riba, zelenilo samo šiba' ili 'glava je prava kada je plava, bolje zavarava', sa zamišljenim zadaćama teatarskog intendanta koji se bori pronaći spinto tenora za ulogu Radamesa u Verdijevoj 'Aidi' da bi kontrast postao preočit.
No red zgražanja, koji je došao prije nego što je Gradsko vijeće uopće potvrdilo mandat, nije pretjerano opravdan. On bi tek imao smisla da primjerice estradnjak napadno ulazi u sređenu i uglednu kulturnu instituciju, a ne u tromi državni kazališni pogon. A u splitskom slučaju, taj je pogon u zadnjih nekoliko godina zadobio širu pažnju nizom karnevalesknih i tragikomičnih ispada. Primjeri su brojni, a sežu od pokušaja zabrane Frljićevih 'Bakhi' do naglog raspuštanja Kazališnog vijeća kojemu su prethodile zabranjene peticije, prijetnje i podmetanja. A to što se splitski HNK spominje uglavnom kao rasadnik čarki niskih strasti, a ne iole pamtljivih predstava, samo je djelomice krivnja plitkih medija.
Zgražanje bi potom imalo smisla da se u izboru za intendanta govorilo o programima, reformama i idejama kandidata, a ne o medijski prikladnim osobnostima i političkim afilijacijama kandidata, u kojima HNK (bilo koji) može idealno poslužiti kao lakmus-papir vladajuće političke opcije.
U manjku tih osnovnih preduvjeta, zgražanja, unatoč možda plemenitim namjerama, zvuče kao anakrono lajanje na mjesec, posve lišeno konteksta. Naravno, termini kao što su estradizacija ili trivijalizacija kulture su neizbježni, no ti su procesi počeli djelovati mnogo prije no što je gospodin Mucalo 'proučio mnogo literature' i 'odgledao gomilu predstava'. Stoga su izbor novoformiranog i krotkog Kazališnog vijeća i logički salto mortale izglednog kandidata u kojem se koreografije festivala s Prokurativa pokrepljuju referencama bijelog baleta prije svega posljedica, a ne uzrok.
Imanentne kazališne logike možda i nema, ali je na snazi već duže vremena ionako jedan drugi sustav koji se ne zamara kompetencijama i kratkosežnim intendantskim vizijama, već mnogo prozaičnijim motivima. Splitska kulturna politika ionako prečesto podsjeća na neprekinuti cjelogodišnji karneval, a na toj liniji Mucalo je zaista idealni kandidat.
