Lana Barić rođenjem je Splićanka, ali izborom Zagrepčanka. Angažirana u zagrebačkom HNK-u, u kojem je dramska prvakinja, dobar dio prošle godine provela je u inozemstvu radeći na predstavi 'I am Europe' Falka Richtera. Ostvarila je i respektabilnu filmsku karijeru glumeći u filmovima 'Šuti', 'Ti mene nosiš' i 'Trampolin', potom nizu nagrađivanih kratkih filmova poput 'Belladona' i 'Trešnje' te u hvaljenoj seriji 'Besa' Dušana Lazarevića. Nedavno je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu prikazan film 'Eden' mađarske redateljice Agnes Kocsis, u kojemu igra glavnu ulogu, a uskoro očekuje i premijeru novog filma Danila Šerbedžije 'Tereza37', za koji je napisala scenarij i odglumila glavnu ulogu. Trenutno priprema još dva nova projekta, predstavu 'Znaš ti tko sam ja' Ivana Penovića i kratki film, koji će joj biti redateljski debi.

U kojoj je fazi kratki film koji režirate? Kako se zove, tko glumi…?

U fazi smo visoke pretprodukcije, a snimat ćemo sredinom ožujka. Film se zove 'Snjeguljica', ali nema baš veze sa Snjeguljicom – to je film o ženi koja vozi ralicu. Sada nam je jedan od glavnih problema to što nigdje nema snijega. Razmišljali smo o raznim opcijama, ali meni je vizualni aspekt filma jako bitan i želim da ima puno, puno snijega, pa ćemo većinu snimiti sada, a onda ćemo čekati da negdje taj snijeg i padne. U filmu ću glumiti ja, sama ću sebe režirati, bit će to izazov jer nisam svoja omiljena glumica. Bit će mi kao redateljici naporno raditi sa sobom, a radim to cijeli život, pa znam o čemu govorim. U filmu igraju još Nikša Butijer i Marica Vidušić, ali još puno mojih prijatelja i kolega koji su mi pristali pomoći i glumiti u velikoj sceni rođendana. Snimatelj je Branko Linta, scenografkinja Tajana Čanić Stanković, a Sven Jungvirt je upravitelj lokacije. Producent je Zagreb film.

Što možemo očekivati od predstave 'Znaš li tko sam ja'?

Bila sam godinu dana na autorskom projektu 'I am Europe' i čim sam se vratila, uskočila sam u drugi autorski projekt mladog autora Ivana Penovića. Igramo na maloj sceni, za 50 ljudi, a komad je nadahnut povijesnim ličnostima Stjepanom i Primislavom Zanovićem, koji su porijeklom iz Budve i živjeli su po cijeloj Europi, ali bili su bonvivani i prevaranti. Primislav je bio kockar, Stjepan je bio umjetnik, pisao je epistolarne romane, a legende kažu da je upoznao Voltairea i Rousseaua. No ono što nas zbilja zanima je korelacija sa sadašnjošću jer su takvi prevarantski likovi zapravo heroji današnjice. Želimo ih prisvojiti kao svoje povijesne ličnosti jer tako radimo na 'kvantiteti povijesti' - što imamo više povijesti, to nam je povijest bolja. Uživamo u procesu nastanka predstave, dobro se zabavljamo i dobra smo ekipa.

Jeste li bili u Rotterdamu na premijeri 'Edena'? Kakve su bile prve reakcije publike?

Ljudi su odlično reagirali, film je jako vizualan i prati priču koja je meni bila strašno zanimljiva jer imam osjećaj da je jako dobro razumijem. Glumim u tom filmu ženu koja je alergična na sve osim na ljude i životinje. Živi u posebnim, izoliranim uvjetima, hoda u astronautskom odijelu i potpuno joj je onemogućen normalan život. To je neki njen podsvjesni bijeg, jedini način na koji je uspjela sačuvati sebe bio je da se posve izolira, ali onda, naravno, nije sretna jer to nije život. Najtužnije mi je bilo to što sam je jako dobro razumjela, bilo bi mi draže da sam morala puno istraživati.

Publiku je najviše zanimalo kako sam glumila anafilaktičke šokove i padanja u polukomatozna stanja, što jest bilo glumački vrlo izazovno. Danas, kad se snimaju filmovi o ženama, često se snimaju heroički i pobjednički, ali realno su puno češći trenuci u kojima smo izgubile bitku. To mi je još bolnije i tužnije jer puno žena zbog svoje krhke prirode i introvertiranosti u ovom besmislom prenatrpanom svijetu ne može funkcionirati. Bilo mi je zato drago što sam mogla pristupiti tom liku kao tihoj, introvertiranoj osobi punoj boli i tuge, ali i punoj života koji nije imao priliku izaći van u ovakvom svijetu, barem ne na funkcionalan način.

Agnes Kocsis kaže da je htjela da film bude kritika suvremenosti, ali i budućnosti - kakva vam se suvremenost i budućnost čine?

Uvijek sam, naravno, mislila da nas čeka bolja budućnost, kakvu svi zaslužujemo, i barem pošten život, ali to se nije dogodilo pa sam počela misliti da ništa ne valja i da nikamo ne idemo, ali taj stav nije dobar osim ako se ne misliš ubiti. Kako se samodokidati ne mislim, shvatila sam da je cilj borba bez obzira na rezultat. Borba bez obzira na to hoće li se dogoditi promjene, odnosno bez obzira na to hoćeš li je ti vidjeti. Moraš se pomiriti s time da postoji velika šansa da nećeš dobiti povratnu informaciju, satisfakciju i ispunjenje.

Nije li to protivno ljudskoj prirodi kojoj treba nekakva gratifikacija?

Naravno, tu se rađa frustracija. Ali tu je puno posla sebe sa samim sobom da racionaliziraš neke stvari. Imam takav život da puno putujem, moj karakter je takav da nepoznato smatram slobodom, volim drugačije, stalno gledam kamo ću se maknuti jer mi treba više prostora i više opcija. Volim velike gradove.

Razmišljate li o karijeri u inozemstvu?

Uvijek sam se borila protiv toga da sebe doživljavam kao vrstu projekta, nemam ni profesionalne fotografije ni showreel. Uzimam radije stvari kako dođu, gluma mi nije najbitniji životni projekt. Svjesna sam da je jako puno toga biznis, pogotovo vani, i to mi nije prioritet.

Ipak vam dolaze takve prilike.

Da, to mi je dobar osjećaj i čini mi se kao ispravan put. No ja sam već starica po pitanju internacionalne kinematografije.

U zlatno doba Hollywooda glumice su s 35 bile davno otpisane...

Da, ovaj je posao surov, pogotovo prema ženama i pogotovo u Americi. Ali u autorskim projektima godine nisu bitne. U ovom projektu koji sada radim u HNK-u pronalazim istinsko zadovoljstvo jer je odlična ekipa i to mi je najvažnije, da radim s dobrim ljudima, čak i po cijenu da ne ispadne dobro na kraju. Radije ću raditi s netalentiranim dobrim čovjekom, nego s talentiranim seronjom. Volim svoj posao i ne znam što bih drugo radila da to ne radim, ali umjetnost nije iznad ljudi, to je posao kao i drugi poslovi, a još je često i surov.

Potpredsjednica ste Društva hrvatskih filmskih djelatnika. Koji su ključni problemi struke?

Imamo problema s deficitom nekih zanimanja pa ćemo organizirati program edukacije za deficitarna filmska zanimanja. U radnoj skupini su Aldo Tončić za statiste, Željka Franulović za kostimografiju, Tanja Lacko za scenografiju, Tina Jesenković za masku i Silvio Jesenković za kameru. Aktivno surađujemo s Akademijom dramskih umjetnosti, sa svim strukovnim organizacijama, i pokušat ćemo vidjeti možemo li izglasati jedinstveni cjenik. Pokušavamo pokrenuti stvari u komunikaciji s Ministarstvom kulture, HRT-om, Pulskim filmskim festivalom i HAVC-om, a dobro surađujemo s ravnateljem Chrisom Marcichem. Briga za članstvo nam je najvažnija, društvo nudi popust na pravne usluge. Pokreće se i AVIP - Hrvatska agencija za zaštitu audiovizualnih izvođačkih prava na čelu s Anom Marijom Vrdoljak. Dobro smo se povezali sa svima i mislim da je ključno održati dobru komunikaciju, pronaći zajedničke interese i održati dijalog čak i kad ima puno nesuglasica. Sve je to jako iscrpljujuće i ne bih se nikad time bavila da nisam vidjela da se puno lošiji ljudi s ništa više znanja nalaze na raznim pozicijama, a i Ivan Goran Vitez se kao predsjednik društva dosta izložio i ja sam mu htjela pomoći. Bez njega se sigurno ne bih upuštala u ovo, on je napravio ogroman dio posla.

Je li gradonačelnik Bandić pobijedio u bitki za kino Europa?

Sigurno je pobijedio u smislu da je uspio u namjeri da zatvori kino Europa. Bandić je već puno prije pokušao osporiti ugovor ekipi koja je vodila kino. Najgroznije mi je to kako se pokušalo kompromitirati Borisa T. Matića i ekipu Zagreb film festivala i mnogo je ljudi povjerovalo u tu priču. Nadam se da su napokon shvatili da je sve to notorna glupost.

Poruka koja je odaslana je da možeš neki projekt raditi dobro, uspješno, imati dobre rezultate i čak dobivati nagrade, ali to ti u ovom sustavu ništa ne vrijedi. U kulturnom sektoru još je takvih primjera, od slučaja Hribar, preko Tamare Visković, pa do kina Europa.

Izbjegavam odlazak u centar grada otkako je zatvoreno kino Europa jer kad god tamo prođem, podsjeti me to na naš poraz, iako uopće nismo znali da sudjelujemo u nekoj igri u kojoj bismo kino mogli izgubiti. Zatvaranje kina Europa čini svako djelovanje svih nas djelatnika u kulturi besmislenim.

Poražavajuće je i to da u predsjedničkoj kampanji niti jedan od kandidata nije spominjao kulturu, tek ju je sad Milanović spomenuo u inauguracijskom govoru. Mi figuriramo kao ne znam što, ali ispada da kultura nikome ne treba. Svjesna sam nebitnosti nas djelatnika u kulturi, a to je na neki način i vrlo komotna pozicija. Hasanbegović je predstavljao stvari kao da je ispod HAVC-a bušotina nafte ili kao da je ispod HNK Zagreb rudnik dijamanata, u smislu angažmana da destruira sve što smo napravili, a u realnosti na cijeli kulturni sektor otpada manje od jedan posto državnog proračuna.

No nemjerljiva šteta je napravljena zatvaranjem kina Europa. Protok vremena govori tome u prilog, a navodna hitnost obnove, koja se ustvari ne događa, pokazuje da je to sve bila samo samovolja jednog kriminalca.

Je li njegovo vrijeme prošlo?

Nadam se da jest. Svi željno iščekujemo da Milan Bandić napokon ode.

Izjavili ste jednom prilikom da vas politika ne zanima i da ste politički neosviješteni, ali sve što radite je vrlo politički osviješteno.

Aktivnom politikom nikad se ne bih bavila, niti me to zanima, ali kad se ovako intruzivno i surovo politika bavi tobom, apolitičnost je neprihvatljiva i štetna. Smeta mi nepravda i mislim da u našoj sredini čovjek ne može biti i ne smije apolitičan. Ponekad mislim kako bih najradije pobjegla u osamu, ali nisam još spremna na to da kopam krumpir i uzgajam salatu. Postoje oportunisti koji se ne žele izložiti, postoje ljudi koji se ne žele baviti politikom jer su umorni, postoje nezainteresirani, postoje konformisti, a postoje i idioti kao ja.

Pitate li se nekad čemu sve to, ima li smisla?

Naravno, kad se izložiš, a ja se često izlažem, stalno se pitaš hoće li te netko klepnuti po glavi. Prije nekoliko dana su četiri žene ubijene u ovoj državi pa ja kao žena koja izgovaram nepopularna mišljenja očekujem da je moguće da me netko ozlijedi. Ali s druge strane, ne mogu pristati na tu vrstu zastrašivanja. Znam da nije u meni problem jer ja bih morala moći slobodno javno izraziti svoje mišljenje, koliko god ono bilo nepopularno, a bez straha da me netko ozlijedi, ugrozi ili ošteti, jer to se vrlo bazično zove demokracija. Nisam ja nikakva hrabrica, nego je to rezultat mog odrastanja u Splitu, koje nije bilo jednostavno, pogotovo za žene. Ako se hoćeš izboriti za nešto, moraš biti dvostruko bezobrazna.

Bojite li se da vam to dizanje glasa može naštetiti u karijeri?

Neka, to je sistem eliminacije, svjesna sam da je to moguće, ali što se mene tiče, tako se sami eliminiraju ljudi s kojima ne bih našla zajednički jezik. Bitno mi je da su ljudi s kojima radim na istoj strani humanizma.

Optimistični ste po pitanju položaja žena u društvu, a kazali ste da vam se čini da su osvojile određeni prostor i da ga sada treba zadržati.

Važno je da se pitanje položaja žena u društvu stavlja u fokus i da stalno pravimo buku oko toga. U našem društvu ogroman je broj ubijenih žena od strane partnera i supruga, da se opet vratimo na četiri ubijene žene u zadnjih nekoliko dana, ali radi se ne samo o ženama, nego općenito o manjinama, gdje se kao glavna riječ pojavljuje 'strah'. Strašno je čitati grozne komentare o Ivi Šegoti i Mladenu Kožiću koji samo žele pružiti djeci bez obitelji priliku za bolji život. Voljela bih da toga nema, voljela bih da nema mržnje prema ljudima koje niti ne poznaješ. Velika je šansa da bi mrzitelji zapravo voljeli te ljude da ih poznaju, jer su divni. Homofobno smo društvo, dominantno katoličko, a ja vjerujem da bi se puno toga promijenilo kad bi Katolička crkva bila iza svih svojih vjernika, a u duhu vjere to mi se jedino čini logičnim. Sve nam se u državi raspada, učitelji štrajkaju, zdravstveni sustav je na koljenima, proračun za kulturu je nikakav, a svake godine dajemo milijardu kuna Katoličkoj crkvi samo preko Vatikanskih ugovora.

Kakva je perspektiva za vašu junakinju Terezu iz filma 'Tereza 37', ženu, nemajku, Splićanku?

Želja da budu viđene, prihvaćene i voljene bila mi je nekako najtužnija kod žena u Dalmaciji, od svih mjesta u svijetu na kojima sam bila jer je Dalmacija moja. One su kao u pjesmi Daleke obale 'One bi htjele'. Kažu da u Dalmaciji vlada matrijarhat, ali jadan je taj naš matrijarhat. Žene su često odgajane kao sluškinje, a sinovi su stavljeni na pijedestal. Kad postanu majke, te žene često imaju problem otpustiti svoje sinove od sebe jer se drugačije nisu uspjele realizirati, nego kroz majčinstvo i kulinarstvo. Tako se i Tereza zapetljala u to da misli kako se mora realizirati kao majka, u nedostatku smisla - zapravo. Ali i iz dosade. Mi smo konzervativno i patrijarhalno društvo te je i dalje neshvatljivo i neprihvatljivo ako se neka žena naprosto ne želi realizirati kao majka.