Kako ste došli do Lane Barić kao glavne glumice za vaš novi film?

Nastojim gledati općenito puno filmova, neki su i iz ove regije, no do njih je relativno teško doći jer se baš i ne distribuiraju po kinima. Imala sam sreću pa je moj film ‘Pal Adrienn’ distribuiran u Hrvatskoj, ali malo je hrvatskih, i općenito istočnoeuropskih filmova u mađraskim kinima. Kako sam članica Europske filmske akademije preko njih pogledam filmove koji su nomirani za nagrade. Tako sam i Lanu Barić vidjela u filmu ‘Ti mene nosiš’ Ivone Juka gdje glumi posve drugačiji lik od onoga koji sam joj ja namijenila, ali čim sam je ugledala znala sam da je ona idelan izbor. A dugo sam tražila glavnu glumicu za svoj film.

Kakva je bila vaša suradnja?

Lana je jako profesionalna, uvijek je znala sav tekst, jako dobro je razumjela lik koji tumači. Puno smo vježbali prije snimanja jer sam za glavnu mušku ulogu izabrala belgijskog muzičara Daana Stuyvena, a kako on nije glumac željeli smo biti sigurni da će sve dobro funkcionirati. To je film o ženi koja je alergična na sve nuspojave suvremenog svijeta - radijaciju, zagađenje, kemikalije - to je metafora našeg suvremenog svijeta. Ona mora živjeti u potpunoj izolacijii, a kad izlazi mora nositi zaštitnu odjeću. Istovremeno, to je i ljubavna priča. Željela bih filmom potaknuti ljude da razmisle o tome žele li nastaviti živjeti na ovakav način, što činimo svijetu i okolišu, i kako to sve utječa na nas, fizički i emocionalno.

Na kojem jeziku ste snimali?

Snimali smo na engleskome i mađarskome. Daan je iz Belgije, Lana iz Hrvatske, i njih dvoje glumili su na engleskom, a mađarski glumci na mađarskom. Sve je jako dobro prošlo i odlično funkcioniralo, a kasnije smo sinkronizirali njihove replike na mađarski i to je jako dobro ispalo.

Kako to da image tako duge pauze između filmova. ‘Eden’ očekujemo u 2020., a ‘Pal Adrienn’ je iz 2010.?

Nakon što sam snimila ‘Pal Adrienn’ mađarska je vlada zatvorila filmski fond, i oko godinu i pol dana nije bilo ničeg. Nakon toga su osnovali novi fond, ali opet se neko vrijeme ništa nije događalo. Onda su se i pravila promijenila. Prvo su htjeli zadržati sva prava na finalnu verziju filma pa to nisam htjela, pa su onda uveli novo pravilo da se scenarij mora razvijati uz njihovu superviziju, pa je rad na toj verziji scenarija potrajao još neko vrijeme. Nakon toga je moj nizozemski producent upao u probleme s drugim projekom na kojem su radili... Ukratko, imala sam baš lošu sreću s tim projektom, okolnosti nam nikako nisu išle na ruku.

Kakva je danas situacija s fondom, nakon što je kontroverzni bivši ravnatelj Andy Vajna preminuo u siječnju?

Vajna je u početku imao planove da će raditi komercijalnu kinematografiju, ali uspjeli smo mu objasniti da je to nemoguće, da su redatelji i njihove ideje uvijek oni isti autori i filmovi s kojima je mađarska osvajala Oscare i nagrade na velikim festivalima. Ti autori i način njihovog razmišljanja je takav kakav je, ti filmovi i ideje su u glavama tih autora, ovako ili onako oni će ih napraviti, i to je ono s čime raspolažeš. Sada imamo novi filmski fond jer je nakon Vajnine smrti došlo do restrukturiranja i promijenjen je cijeli sistem. Prije se podupirao samo dugi film, dok je kratke financirala TV, sad je ponovo sve ujedinjeno, i dugi i kratki filmovi. Plan je da se više fokusiraju na povijesne filmove, ekranizacije literarnih djela i želi se više surađivati sa zemljama istočne Europe u smislu koprodukcija. Nadam se da će mađarska kinematografija ostati jednako bogata i živopisna kao i do sada. Osim toga, mi smo sada oformili udrugu filmskih redatelja u Mađarskoj. Imali smo udrugu i prije, ali nije bila funkcionalna već godinama. Ova nova objedinjuje samo redatelje dugih igranih filmova, jer smo shvatili da je teško uskladiti interese s redateljima kratkih iili televizijskih filmova, pošto nas ne muče nužno uvijek isti problemi. Ima nas 85 i plan nam je da zaštitimo naša prava. Udruga će imati dijelom i sindikalnu funkciju. Ideja nam je i da započnemo suradnju s novim filmskim fondom kako bi se ustanovila neka nova pravila.

Kakva je općenito društvena klima danas u Mađarskoj, mijenja li se što?

Najveći je problem što je cijela zemlja polarizirana, podijeljena u dva tabora i ljudi s različitih strana međusobno ne razgovaraju, čak među njima vlada istinska mržnja. Mislim da je najveći grijeh svih političara to što navode ljude na međusobnu mržnju. Ta polarizacija je jako štetna, zbog toga mi u novoj udruzi redatelja želimo postići to da budemo apolitični i da su naši članovi iz svih ideoloških opcija. Puno bi konstruktivnije bilo procijeniti što je zajednički cilj i stremiti prema njemu. Onaj tko bude najpametniji morat će s tom mržnjom prestati.

Pripremate li već neki novi projekt?

Imam novi projekt čija se radnja odvija u 1960-ima, o jednom vrlo popularnom mađarskom pjevaču Pálu Szécsu, koji je bio velika zvijezda krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Bio je napola Rom napola Židov i odrastao je po sirotištima i udomiteljskim obiteljima. Imao je jako teško djetinjstvo, bio je jako zgodan i talentiran, ali cijeli život je bio nesretan i čini se da je samo čeznuo za majčinskom ljubavi. Bit će to biografska drama o srazu njegovog izvanjskog života punog blještavila, obilježenog slavom i uspjehom i njegovog unutarnjeg života ispunjenog tugom. Pokušao je samoubojstvo devet puta, na koncu je uspio i preminuo je sa samo 30 godina. Njegova djevojka, slavna glumica, koja je također bila romskog porijekla, također se ubila s 40 godina. To su vrlo tragične sudbine.