'Najbolje u čovjeku' roman je koji prati isprepletene sudbine četvero likova u Parizu osamdesetih, kada je tamošnja gej zajednica pod udarom epidemije AIDS-a, na koji vlasti isprva odbijaju reagirati.

Riječ je o snažnom, intelektualno izazovnom i često duhovitom romanu koji istražuje brojne kontradikcije ljudske psihe, reakcije različitih ljudi na veliku društvenu i zdravstvenu katastrofu te uspostavljanje bliskih odnosa koji često znaju pucati pod vanjskim pritiscima. Napisao ga je francuski pisac i filozof Tristan Garcia (rođen 1981. u Toulouseu), koji je za njega dobio afirmativne kritike diljem svijeta, a u Francuskoj književnu nagradu Prix de Flore.

Započnimo s pitanjem koje se tiče aktualnih događanja u Francuskoj. U siječnju su u Parizu održana dva velika prosvjeda, jedan protiv bračne ravnopravnosti za istospolne parove, a drugi kao znak podrške. Jeste li bili na jednom od njih?

Bio sam na onom za bračnu ravnopravnost.

A što mislite, kako bi se prema tome postavili likovi iz Vašeg romana? Tko bi od njih išao na demonstracije?

U romanu mi nije bio cilj izraziti gledište autora nego kroz fikciju izraziti pa i razumjeti mišljenja koja sam ne dijelim niti mogu imati. Stoga vjerujem da bi lik Dominique bio na prosvjedima za bračnu ravnopravnost, jer je u duši posvećeni aktivist, koji se zalaže za istinu i interese zajednice koju predstavlja. Leibo je pak filozof svoje vrste i misli drukčije te bi bio protiv gej vjenčanja, ali i protiv prosvjeda bilo koje vrste koje smatra cirkusom demokracije. A Willie? Pa on bi sigurno išao prosvjedovati protiv samoga sebe i bio bi u društvu najvećih homofoba! Zapravo, ta tri lika, kad me već to pitate, predstavljaju i tri načina pripadanja manjini – jedan bira borbu za svoja prava (što je aktivistička pozicija), drugi pak pripada većini tradicionalnih katoličkih muškaraca koji se sada osjećaju kao manjina (što je reakcionarna pozicija), a treći odbija pripadati bilo čemu i zauzima singularnu poziciju.

Zanimljivo, Vaš je roman na engleskom objavljen pod naslovom 'Hate: A Romance'. U Hrvatskoj je naslov 'Najbolje od čovjeka', što je vrlo blizu originalnom naslovu. Kako se dogodio taj naslov na engleskom, je li to bila sugestija izdavača?

Originalni naslov na francuskom je zapravo 'Najbolji dio čovjeka', no u direktnom prijevodu na engleski to znači 'većina ljudi'. Zato smo morali naći nešto drugo te smo ga na engleskom nazvali po jednom poglavlju iz romana. Naslov se može razumjeti ironično, jer je dobar komad romana posvećen opisivanju onoga što je u čovjeku najgore, u ovom konkretnom slučaju – izdaja. No moja knjiga zastupa i stav da i najgori čovjek u sebi sadrži bolju polovicu ljudskosti, ali je uvijek zadržava u sebi i nosi sa sobom u smrt.

Roman započinje neuobičajeno, s biografskim poglavljima koja opisuju glavne likove. Zašto ste se odlučili na takav početak?

Kada bih opet pisao knjigu, ne bih je započeo tako. Početak je tako previše statičan. Ali kada sam pisao, išao sam s idejom da odmah likove predstavim živahno i teatralno, da u nekoliko rečenica pokažem njihove ključne osobine prije nego što ih pošaljem da glume na pozornici knjige. Danas mnogi imaju običaj, prije nego što osobu upoznaju, pročitati sve o njoj na internetu. Takav je i početak mog romana, to su komadići informacija o glavnim likovima prije upoznavanja.

Pariška gej četvrt Marais epicentar je priče. Rođeni ste 1981., te je niste mogli doživjeti u razdoblju u kojem je smještena radnja romana. Kako ste je tako dobro opisali?

To je roman, a ne dokumentarac. Nisam osobno iskusio ni to vrijeme ni mjesto, pa se moj opis ne treba čitati kao historijski ispravan. No danas je Marais mnogo manje militantna zona, jer se gej zajednica okrenula integraciji u društvo, uključujući i konzumerizam, a odustalo se od potrage za drukčijim modelom postojanja.

Francuska književnost ima veliku tradiciju proze koje se bavi homoseksualnošću (Proust, Gide, Cocteau, Genet itd.). Vidite li se kao dio te tradicije?

Za mene je to još šira tema od književnosti. U intelektualnom i emotivnom smislu odgojili su me romanopisci poput Prousta, ali i glazbenici poput Morrisseyja i Klausa Nomija, čiji je homoseksualni identitet snažno izražen u njihovim djelima. Nisam nikad osjetio žudnju prema drugim muškarcima, ali sam umjetnički gledano nastao u određenoj vrsti homoseksualnog senzibiliteta. Također, moja majka je bila feministkinja te pripadam generaciji muškaraca koji su prihvatili feminističke ideale te nisu željeli imati muški identitet koji je mačoidan, a kakav su većinom predstavljali muški umjetnici u prošlosti. Zato je važan dio mog identiteta nastao na naslijeđu homoseksualnih umjetnika i mislilaca.

Epidemija AIDS-a osamdesetih godina prošlog stoljeća centralni je događaj u Vašem romanu. Kakav je ona imala utjecaj na gej identitet u Francuskoj?

Okrenut ću Vaše pitanje naglavce i reći da je najveći doprinos gej zajednice francuskom društvu njihova borba protiv AIDS-a. Aktivizam te generacije spasio je tisuće života i utjecao na liječnike, medicinska istraživanja i politiku. Transformirao je i poboljšao način borbe protiv AIDS-a te odnos društva prema oboljelima. U tom procesu je i gej zajednica u Francuskoj stvorila novi identitet za sebe.

Vaši likovi ne ponašaju se niti govore po današnjim pravilima političke korektnosti, što je vrlo osvježavajuće za čitati. Primjerice, jedan od njih se šali da su sigurno Židovi stvorili AIDS. Jesu li Vas brinule moguće negativne reakcije na to i je li ih bilo?

Pa nisu svi bili oduševljeni time… Inače me fascinira način na koji funkcionira paranoidni um, primjerice ljudi koji vjeruju u teorije zavjere ili vanzemaljce koji nas planiraju napasti. Zapravo, najbolje je reći da su to ljudi koji odbijaju kriterije istine. To su oni čija djela možete vidjeti na zidovima javnog WC-a, na kojima piše 'Židovi = nacisti' ili 'Židovi + komunisti = homoseksualci'. Ako bismo to uzeli za ozbiljno i računali po tome, dobili bismo 'Židovi = homoseksualci – komunisti' i 'Homoseksualci – komunisti = nacisti'. To je unutarnja logika deluzije i samozavaravanja potaknuta čistom mržnjom, ali unutar sebe stvara dosljednost koja se suprotstavlja svakoj realnosti. A ne postoji bolji književni lik od onoga koji poriče stvarnost i istinu – takav je uostalom Don Quijote ili meni jako drag Ignatius Reilly iz romana 'A Confederacy of Dunces'. Kod mene u romanu je takav Willie. Ukratko, nisam imao posebnu namjeru biti politički nekorektan, nego stvoriti određeno dostojanstvo za ljude koji negiraju stvarno, očito i istinito, i stvoriti lika koji jednostavno odbija učiti iz vlastitog iskustva. Tvrdoglavog čovjeka, koji uvijek brani pogrešnu logiku.

U romanu se mnogo razgovara. Kako ste stvorili distinktivne glasove za svoje likove i jesu li svi oni možda različite strane Vas?

Nisam želio imati duge prozne pasaže. Glasove likove sam zamislio kao gestikuliranje koje omogućava da ih po njemu možete prepoznati i izdaleka. Svaki lik ima svoje verbalne tikove, a način na koji govori ujedno je i slika njegova izgleda. Ja osobno ne govorim ni kao jedan od mojih likova, nego sam inspiraciju vukao od ljudi koje poznajem… Moj je način govora promišljen i suzdržan, a oni su revoltirani, vatreni, ne poštuju ni vlastitu liniju razmišljanja, brzo ćaskaju i većinom izbjegavaju govoriti stvari za koje misle da su opće istine. Želio sam u njihovim riječima prikazati njihove emocije te idiosinkratične ritmove njihove ljudske individualnosti.

Politika i LGBT aktivizam jako su prisutni u Vašem romanu. Kakav je danas aktivizam u Francuskoj?

Ne osjećam se relevantnim da dajem kritiku LGBT aktivizma. Mislim da legitimitet za to najviše imaju oni koji su ga pokrenuli i radili unutar njega. Ipak, čini mi se da vlada osjećaj kako je pobjeda u nekim bitkama dovela do demobilizacije, jer pobjeda razvodnjava potrebnost sveukupne borbe. No na sreću, i dalje imamo snažne i posvećene aktiviste.

Za kraj Vas želim pitati o filozofima i teoretičarima koji se spominju u knjizi, između ostalih to su Foucault, Althusser i drugi. Koji je Vaš osobni favorit s obzirom na to da ste i sami završili filozofiju?

Kao filozof pripadam generaciji koja se pokušava osloboditi sjene francuske teorije. Znam sve o djelu Foucaulta, Deleuzea, Lyotarda i Derridae, sve sam ih čitao i razumijem njihove misli. No moj je cilj misliti dalje od njih. Kako bih se oslobodio svih tih poststrukturalističkih, dekonstrukcionističkih i ostalih paradigmi, najviše su mi pomogla djela Quentina Meillassouxa, kojega smatram i uzorom.