U konkurenciji za sedam festivalskih nagrada prikazat će se 19 recentnih hrvatskih dokumentarnih filmova, a još 18 filmova prikazat će se izvan konkurencije. Osim projekcija, publika će tijekom festivala biti u prilici uživati i u bogatom popratnom programu u vidu radionica, razgovora i koncerata.

Detaljan program festivala dostupan je klikom na ovu poveznicu.

Uoči važnog liburnijskog jubileja, porazgovarali smo s izvršnom direktoricom festivala Jelenom Androić te Oliverom Sertićem, selektorom filmskog programa.

Dogurali ste do dvadesetog izdanja Liburnia Film Festivala. Što vam znači ovaj jubilej?

Jelena Androić: Ponos što smo ostali festival s organskim rastom u smislu da smo od početaka kontinuirano prepoznavali (i odgovarali) na impulse zajednice, bilo lokalne, bilo profesionalne, bilo na impulse publike. Znači nam i priliku za rekapitulaciju, kako samog LFF-a i njegovih mijena, tako i društva i dokumentaristike u posljednjih 20 godina. Poticaj na sve potrebne promjene. Nostalgiju za mladošću (smijeh). Ukratko, senzitivni smo oko 20. izdanja i nadamo se da će ga s nama slaviti i nekadašnja i sadašnja publika.

Imate prilično dug staž za festival hrvatskog dokumentarnog filma. Koji je njegov značaj za domaću filmašku scenu, posebno za autore i autorice iz Rijeke i okolice?

Oliver Sertić: Dvadeset godina nije malo, ali prošlo je brzo. Radije bih ostavio da o značaju ovog festivala govore autori, filmski kritičari i filmska zajednica. Nama je važno što možemo dati javni prostor, veliko platno i medijsku pažnju različitim filmašima, autori(ca)ma različitih pristupa, ali i znanja i iskustva. Na LFF-u se redovito sreću profesionalne produkcije s ozbiljnijim budgetima koje su često radili prepoznati autori s filmovima nastalim na radionicama koje su radili oni koji tek ulaze u svijet dokumentarnog filma. I forme su vrlo različite. Oni svi na LFF-u dobivaju jednak tretman i 20-tak ih se jednakopravno natječe za nagrade, mediji ih prate, a nadam se da prema nama gledaju i drugi festivali koji biraju svoje programe. Ono na što smo izuzetno ponosni da nam gotovo svi redatelji i redateljice dolaze u Opatiju osobno predstaviti film i međusobno se družiti, a imati centralno mjesto je izuzetno važno. U zadnje dvije godine naglo je narasla produkcija iz Primorsko-goranske i Istarske županije i to nas jako veseli. Je li LFF na neki način pridonio tome? Volio bih da jest.

Poznato je da LFF ima svoju vjernu publiku i da su sve projekcije sjajno ispraćene, što je također neobično za festival dokumentarnog filma. Kako ste to postigli?

Jelena Androić: Kad smo počinjali, LFF je de facto bio jedini filmski festival na području naše županije. Prva publika naprosto je bila željna filmova, da ih gledaju zajedno, na otvorenom, u opuštenoj atmosferi i uz koncerte, krajem ljeta kad su se svi vratili s godišnjih odmora. Međutim, s godinama je naša publika izrasla u pravu malu dokumentarnu zajednicu koja je "odgojena" kroz neformalan format festivala i postala je senzibilizirana na hrvatski dokumentarni film. Riječ je dakle o klasičnom razvoju publike izlaganjem sadržajima. Naravno da su hrvatski dokumentarci kvalitetni i jednom kad se upustiš u avanturu spoznavanja te činjenice, nije potreban nikakav dodatni marketing. Ekskluzivno je to što na Liburniji publika gleda filmove koje najčešće neće imati prilike gledati u kinu ili na TV-u. I za kraj, kako je riječ o temama koje su nam svima bliske, jer živimo u istoj zemlji, nije se teško poistovjetiti s plejadama likova i njihovim pričama.

Kako biste opisali konkurenciju ovogodišnjeg LFF-a, koje naslove izdvajate?

Oliver Sertić: Nikada kvalitativno ne izdvajam naslove prije početka festivala jer želim biti fer prema svima. Filmovi su ove godine raznoliki, različitih formi i sadržaja, od eseja do dokumentarno-eksperimentalnih radova. Različitih su tema, pristupa i senzibiliteta. Nastajali su u sklopu profesionalnih produkcija, Akademije, radionica do onih koje je komisionirao HRT. Dokumentarni film je veliki šareni lunapark, a mi se trudimo ponuditi prostor najboljima u protekloj godini. Nažalost, ne možemo prikazati sve, ali vjerujemo da je vrhnje ovogodišnje produkcije u programu. Izlizano je reći "za svakoga ponešto" jer to nije istina, ali prema ocjenama svake večeri vidimo na što su dobro reagirali. I uvijek se iznenadim. Kao selektor, svakako stojim iza programa.

LFF svake godine prikazuje i filmove koji nisu u konkurenciji za nagrade. Zašto inzistirate na ovom dijelu programa?

Jelena Androić: Svake se godine na javni poziv LFF-a prijavi 80-ak filmova. S obzirom na naše lokacije (Ljetna pozornica i dvorana Vile Antonio koja prima 70-ak ljudi), nemoguće je na Ljetnoj i u konkurenciji prikazati više od njih 20-ak. No uvijek je sjajno bar još 20-ak filmova koje smatramo da ljudi trebaju vidjeti. Često se taj program izvan konkurencije baš za mlade autorice i autore pokaže kao prvi poticaj prema "velikom platnu", odnosno poticaj za nastavak razvoja u polju dokumentarnog filma. Stoga mislimo da je taj program van konkurencije itekako važan.

Festival će i ove godine u popratnom programu održati niz edukativnih i razgovornih programa. O čemu se točno radi?

Jelena Androić: Riječ je o dvije radionice koje LFF prate od samih početaka, radionici Prvi put snimam za filmske početnike koju vodi Filmaktiv, i Filmskoj početnici za djecu koju vodi Restart. Prva je prilika da se u intenzivnom kontekstu festivala prvi put u ruke uzmu kamera i snimač zvuka, da se osmisli prvi scenarij, da se materijal snimi i montira. U četiri do pet dana, što je intenzivno, sjajno i nagrađujuće. Druga je radionica usmjerenija na medijsko opismenjavanje klinaca do 10 godina, koji kroz igru upoznaju elemente i osnove filmskog jezika, posljednjih godina ponajviše stop-animacije. Lani smo započeli i edukaciju za filmske profesionalce čiji se projekti nalaze u rough cut fazi, dakle negdje blizu kraja, ali su možda zapeli i trebaju vanjsko oko i konzultacije, što osiguravaju naše sjajne dvije mentorice, Jelena Maksimović i Hrvoslava Brkušić. Konačno, o filmu je nužan razgovor, filmovi otvaraju niz tema, pa osim što svakog dana organiziramo moderirane razgovore s redateljicama i redateljima filmova u programu, posljednjih sedam godina organiziramo i tribine na relevantne društvene teme (ove je godine to fair pay i radni uvjeti u kulturi) te masterclassove odnosno case studyje nagrađivanih dokumentaraca (ove godine drži ga Srđan Kovačević čije su "Tvornice radnicima" lani pobijedile na LFF-u).

Mnogi se redatelji i redateljice vjerno vraćaju vašem festivalu sa svojim novim filmovima. Kako to doživljavate?

Oliver Sertić: Nema veće nagrade od toga. Dosadan sam sam sebi što to ponavljam, ali iako se ne natječemo s drugim festivalima, sve više autora i produkcija na LFF-u svoje filmove prikazuje premijerno. Imamo ukupno 20 svjetskih, hrvatskih i festivalskih premijera, od toga ih je u konkurenciji osam, što je gotovo polovica glavnog programa. Naravno, da time raste i prestiž festivala, a mi im se nastojimo odužiti dobrim medijskim tretmanom i javnim preporukama. Prekrasno je vidjeti stare prijatelje i prijateljice u Opatiji svaki put kad naprave novi film, a tu su uvijek i neka nova imena. Meni su svi ti dokumentaristi kao jedno pleme, zajednica, koja zapravo nije prevelika, ali raste i na LFF-u se uvijek napravi neka dobra atmosfera, koju ti filmaši prepoznaju. Trudimo se da slika i zvuk budu najbolji mogući, da filmovi dobiju dobar medijski tretman, da mlade upoznamo s iskusnijima, a posebno njegujemo non-star pristup. Nije da ga u dokumentarnom filmu ima nešto previše, ali svi smo popodne u istom kafiću na kavi i na plaži, navečer u istom gledalištu i za istim šankom. Granica između autora, publike i organizatora je potpuno izbrisana i vjerujem da to svi vole.

Iz programa vidimo da su ove godine izostali filmovi naših većih produkcijskih kuća poput Factuma ili Fade In-a, ali i da su se pojavile nove produkcijske kuće s nekim novim autorskim imenima. Kako to komentirate?

Oliver Sertić: To što nema filmova Factuma i Fade In-a, samo znači da rade na nečemu većem i da ćemo njihove filmove gledati, nadam se već iduće godine. Dugometražni dokumentarni film se radi između četiri i sedam, pa i više godina, produkcija je sve skuplja i zapravo je teško jednoj produkcijskoj kući svake godine izbaciti veliki film. Naravno, nekada bude i više naslova jedne produkcijske kuće, ali ove godine, eto, te poznatije nisu završile filmove do festivala. Veselim se budućim filmovima svojih kolega producenata. To sam naveo samo kako bih posebno istaknuo nove produkcije i nova imena na hrvatskoj dokumentarnoj sceni. Ja se silno veselim kada se pojave novi ljudi koji odluče uložiti svoje vrijeme i energiju u film, što niti je jednostavno, niti je jeftino, posebno kada odlučite profesionalizirati svoj rad.

Radionica LFF Rough Cut za filmaše čiji su filmovi u završnoj fazi lani je požnjela sjajne komentare i uspješno je šest filmskih projekata usmjerila ka završetku. Kako je ove godine zamišljena ta radionica i tko na njoj sudjeluje?

Jelena Androić: Istina, čim smo ju pokrenuli, radionica se pokazala kao pun pogodak. Drago nam je što smo u toj pilotnoj godini odmah imali i dva međunarodna projekta. Pun pogodak znači da su redatelji/ce, producenti/ce i montažeri svih odabranih projekata, ma kako sami po sebi različiti bili oni i njihovi projekti, sjajno profunkcionirali kao grupa, da su bili izuzetno zadovoljni stručnim vođenjem mentorica, da su i same mentorice bile zadovoljne radom pri kojem se intenzivno gledaju tuđi projekti i onda se grupno komentiraju, te da su kroz tih nekoliko mjeseci praćenja dva projekta "pogurana" prema kraju, jedan je završen film, a jedan finalizaciju najavljuje u 9. mjesecu. To su velike stvari. Prijave za rough cut radionicu upravo su u tijeku pa još ne znamo tko na njoj sudjeluje i s kojim projektom, no svakako znamo da ih vode Jelena Maksimović i Hrvoslava Brkušić, u prvoj sesiji u Opatiji za vrijeme festivala, a u drugoj na zimu u Rijeci. Lani smo od Art-kina u Rijeci na raspolaganje dobili Mini Art-kino, što nam je osiguralo zaista idealne uvjete za rad jer su se projekti odmah gledali na velikom platnu, pa se nadam da će Rijeka, koja je generalno prepoznala vrijednost ove nacionalno jedinstvene radionice, nastaviti s podrškom.

LFF naglasak stavlja i na međunarodnu suradnju pa će u sklopu festivala biti održano druženje i radni sastanak direktora/ica dokumentarnih festivala u Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu, s namjerom uspostavljana platforme suradnje. Zašto mislite da je ovaj networking važan za dokumentarni film na ovim prostorima?

Oliver Sertić: Mi se, u regiji, naravno, dobro znamo, jer se redovito posjećujemo na festivalima, ali smo ovo sad odlučili malo formalizirati i popričati o stremljenjima i izazovima, koji su pred nama. Važno je da ne izgubimo kontakt i da se povezujemo sve čvršće. Suradnja je važnija nego ikad jer kapitalizam pod mantrom individualizma forsira kompeticiju i sebičnost. Mi to svakako ne smijemo dopustiti. Solidarnost i suradnja, pomoć i zajedništvo - to nisu otrcane fraze iz prošlog doba, već vrijednosti koje moramo njegovati.