K. D.: Ljubav je zla, kako vi volite reći. Odlučujemo se za jedno pojedinačno biće nauštrb svih drugih i tako uvodimo neravnotežu i sukob u opću harmoniju. Može li se sukob Hrvatske i Slovenije promatrati kao neka vrsta ljubavne politike?

Slavoj Žižek: Sukob Hrvatske i Slovenije nema dostojanstvo političkog konflikta. To treba depolitizirati, pretvoriti u neki nepolitički konflikt. Za mene stvar politike nisu igre oko 10 metara granice. Za mene su stvar politike velike socijalne dileme - kuda idemo ili kako organizirati sustav. I u tome je za mene tragedija ovog konflikta. Ne u tome kakav stav zauzimaš u njemu, već u tome što je riječ o konfliktu koji to nije. Kada kažem ljubav ili mržnja, mislim na pravu ljubav i pravu mržnju.

K. D.: Ali ako slijedimo vašu misao da je ljubav pristrana i slijepa, da se brine za pojedinačni interes, baš kao što je to slučaj između dvoje ljudi, i to onda prenesemo na političku sferu...

Slavoj Žižek: Tu razlikujem eros, erotsku ljubav i agape, duhovnu ljubav. Eros nije politički. Paradoks erotske ljubavi je u tome što treba odbaciti onu logiku Tristana i Izolde: samo ja i ti, pa se gledamo dok svijet oko nas pada u mrak. To je pseudoljubav. Veličina ljubavi je u tome da je ne postaviš na svjetlo, već da bude usputni proizvod. Ti nešto drugo radiš, a ona dolazi sama po sebi. Vrhunac takvog nečeg dogodio se između Lenjina i Ines Armand. Sad se zna da su imali aferu. Kad je ona umrla 1921. Lenjina je to potpuno shrvalo, no nije mu to zapečatilo život. Imali su zajedničku stvar - komunizam. Čim je erotska ljubav direktna, ona sebe blokira, postaje nešto smiješno. Kada ljubav postane dio političkog života, u odnosu vladajućih i onih kojima se vlada kao što je slučaj u Sjevernoj Koreji, to je užas. Kada živite u apsolutnoj diktaturi gdje svaki dan možete izgubiti život voljom naređenih, onda činjenicu što ste još uvijek živi doživljavate kao totalnu ljubav i milost. S druge strane, treba odbaciti i orijentalnu viziju ljubavi kao harmonije i mira s onu stranu svih konflikata. Fascinirala me činjenica da su budisti kad su u Japanu došli na vlast ubijali još više nego prethodnici. Pročitajte knjigu BrianaVictorie 'Zen at war', da vidite do kakvih sve zločina vodi orijentalna ljubav. Ja sam za onu Kristovu: 'Ja donosim mač.' To treba čitati radikalno. Ne tako kao da postoje sukobi, ali nad njima je neki viši mir. Riječ je nečem drugom, o pristranoj ljubavi. To nema veze ni s idejom mudrosti. Kršćanstvo je tu antimudrost. Treba redefinirati ljubav. Djela ljubavi se trebaju dokazati nasiljem. Pišem baš o Che Guevarinim izjavama da nema revolucije bez ljubavi i da treba postati revolucionarna mašina za ubijanje. To je glavni problem danas, kako promišljati nasilje s onu stranu liberalnih optužbi koje su, doduše, razumljive s obzirom na iskustvo totalitarizma. Recimo, ljubav prema jeziku. To su pjesnici, oni muče jezik. U filmu je to Ejzenštajn. Čitava njegova metaforika je metaforika mučenja - siječeš, montiraš. Jezik sam po sebi laže, on je mitski. Jedino ga mučenjem možemo pripremiti da govori istinu. Jedina alternativa je da mučiš ili ljude ili jezik, a ja sam ipak za ovo potonje.

K. D.: Volite naglas razmišljati o pornografiji i erotskim odnosima među ljudima. Kažete da je seksualni čin ustvari uzajamna masturbacija. Nije li to prilično tragična vizija odnosa muškarca i žene?

Slavoj Žižek: Problem pornografije nije u tome što je previše otvorena, već u tome što je vrlo konzervativna i cenzurirana. Uvijek me intrigiralo zašto je priča u pornografskim filmovima tako glupa. Ok, vidiš seks, ali ne smiješ se identificirati s pričom. Mislim da u seksu nisi nikad sam s partnerom. Uvijek je između vas fantazija. U tom smislu, ne samo da je masturbacija seks s imaginarnim partnerom, već je seks masturbacija s realnim partnerom. U normalnom prosječnom seksu drugi mi treba kao materijal za masturbaciju sa svojom maštom. No ne mislim da je to jedina sudbina. Može doći do seksa koji je zaista susret s drugim i tu sam priličan kršćanin. Rekao bih - ljubav sve mijenja. Vjerujem u ljubav u tom smislu. Sad je vrlo pomodno na zapadu prepričavati Lauru Kipnis i njezinu knjigu 'Protiv ljubavi'. Stara je cenzura zabranjivala prikaz seksa ako nije u okviru porodice ili ako nije za djecu, a danas je po njoj seks cenzuriran ako nema ljubavi, pa autorica nastavlja da je pravo oslobođenje seks bez ljubavi. Nema ništa loše u tome, zašto ne? Ali budimo jasni, takav seks ima stopostotnu strukturu masturbacije. Jedini način susreta s drugim s onu stranu fantazije je ljubav. Zato sam i protiv kršćanske teze da je seks bez prokreacije životinjski. Upravo suprotno, životinje se seksaju samo zbog prokreacije.

K. D.:  Mislite li da je moguće prikazati 'ljubavni seks' na filmu? Padamo li sa seksualnom vizualizacijom uvijek u neku vrstu fantazije, u tu virtualnost?

Slavoj Žižek: Naravno da nije moguće. Ali moguće je prikazati tu nemogućnost. Kao kad pišete ljubavno pismo. To je najprimitivnija manipulacija, ali funkcionira. Ako je pismo previše jasno u svojim ljubavnim izjavama, onda je sumnjivo. Stoga, ako ste inteligentan ljubavnik i pokušavate osvojiti ženu, muškarca, kozu ili što već, onda znate da je najbolje manipulirati. U smislu da prikažete neuspjeh u opisu svoje ljubavi, pa se nadate da kroz taj neuspjeh zrači vaša tako bogata ljubav koja se ne može izravno i jednostavno izraziti. Svako veliko ljubavno pismo je način da kažeš 'moja je ljubav toliko velika da je ne mogu izreći riječima'. Ali upravo to treba izreći riječima.

K. D: Govorite o važnosti praznih gesta, načina na koji stvari samo izvana izgledaju. Nisam čuo većeg zagovornika licemjerja.

Slavoj Žižek: Danas smo sve manje spremni prakticirati iskrenu hipokriziju. Ako postoji nešto loše iz Amerike, onda je to kult autentičnosti: skini masku, kaži otvoreno, tzv. coming out. Za mene je najveće umijeće autentična hipokrizija. Kad nekog sretneš i pitaš 'kako si', na neki način lažeš, ali to nije laž. To je licemjerje, ali autentično. Ono nam nedostaje danas. Na neki način drži razmak prema drugom. Kada ga nema, onda nastupaju svi ovi glupi problemi političke korektnosti itd.. Kada nema tog zida hipokrizije i praznih formula, onda mi drugi postaje sve veća opasnost. Pogledaš nekoga u oči, pa te taj optuži za vizualno silovanje, kažeš neku prljavu riječ, pa je to onda verbalno silovanje. Zato sam ja neka vrsta ljevičarskog neokonzervativca. Trebamo se vratiti licemjernoj uljudnosti. Zašto bi bilo važno koliko iskreno nešto misliš?

K. D.: Zar nemamo potrebu za nečim stvarnim u međuljudskim odnosima?

Slavoj Žižek: To je igra koju igramo. Kada bi mi sad netko došao i pitao želim li zaista znati što misli o meni, rekao bih mu da ne želim. Mislim da ne želimo stvarno znati što netko misli o nama i to je pravilan odnos. Zašto bi bila istina u tome što netko duboko misli? Po meni, istina je upravo u formi. Jim Carrey je u 'Maski' jako dobro odigrao što to znači kada je istina skrivena u maski. Kad je izgubio masku, izgubio je svoj identitet.

K. D.: Ne čini li to kapitalističku ideologiju tako uspješnom danas, jer se uspostavlja na licemjerstvu. Čovjek ne vjeruje u ono što radi, ali to svejedno radi zato što se to tako radi?

Slavoj Žižek: Što se događa u kasnom kapitalizmu, to nisu više autentične maske kakve smo nekada imali i koje su nas obvezivale na dobar način. Maske sve više postaju samo maske. To danas stavlja liberale i fundamentaliste na isti front. I jedni i drugi vjeruju u neposrednost, bilo vjere, bilo vlastite ekspresije koja treba biti slobodna, neposredna, autentična, s onu stranu maski. Ja sam za maske. Licemjerje nas spašava.