I Egipat, i Tunis, i Libija, a da ne govorim o Bahreinu ili Siriji; zapravo, čak Grčka i Španjolska – zemlje su o čijim se prosvjedima i društveno-političkoj situaciji u hrvatskom javnom prostoru govori samo usputno. O njima se, naime, govori samo onda kada stotine tisuća ljudi izađu na ulice kao ovog proljeća u Tunisu ili Egiptu, samo kada bjegovi preko granice zbog represije vlasti postanu tako masovni kao trenutno u Siriji ili kada sukobi policije i prosvjednika postanu vrlo brutalni – i time vizualno vrlo atraktivni – kao u Grčkoj. Bez takvih usijanih situacija, ti su prostori za hrvatsku javnost nevidljivi.

Da slučajno upitate svakodnevnog potrošača hrvatskih
TV dnevnika i mainstream novina što znači arapsko proljeće 2011. i tko je sve i u ime čega demonstrirao ili da ga upitate detaljnije koja je razlika između uličnih pobuna u Ateni i Egiptu, između vlasti u Tunisu i Jemenu, između egipatskih seljaka i egipatske Muslimanske braće, odgovor bi se vjerojatno temeljio ne na činjenicama ili poznavanju arapskih/mediteranskih kultura i društava, nego na dugovječnim zapadnjačkim stereotipima o divljem Istoku i zaostalom Jugu. Stereotipima koje smo, evo, i mi, u želji da smo u svemu nalik na Zapad, lako prisvojili zaboravljajući da je sličan površni zapadnjački pogled oblikovao čitav jedan srodan imaginarij – onaj o nama i Balkanu.

Izvan svog dvorišta

To što tipski potrošač svjetske politike u uproštenoj verziji domaćih medija nema pojma što se zbiva u arapskom svijetu ili na širem prostoru Mediterana nije tako neobično. Naime, on u tim medijima koje svakodnevno konzumira (jer važno-je-biti-u-toku) neće naići ni na kakvu analizu stanja u tim zemljama ili intelektualnu raspravu o važnosti tih pobuna, a neće moći niti pratiti razvoj situacije jer izvještaje zaslužuju samo događaji s dostatnom dozom spektakularnosti (krv na trgovima, krv u svetištima, bombe za pojasima). Zato i medijski posredovana slika o arapskom svijetu i tamošnjim revolucijama, ili pak pobunama s domino-efektom, čini samo niz nepovezanih isječaka nasilja, kaosa i despotizma.

No, ignorancija i perpetuiranje istih stereotipa ne obilježavaju samo odnos prema temi arapskih pobuna; nije tu riječ o ekscesu već prije o pojavi koja proizlazi iz uobičajene medijske prakse estradiziranja svakog sadržaja jer smo, navodno, mi tako tražili. Na primjer, pogledajte TV minutaže ili broj stranica posvećenih vijestima izvana, pa odvojite iz toga trač i spektakl: Berlusconija i maloljetnice, trbuh Carle Bruni, mišiće Putina, obiteljsko-političke roštilje obitelji Obama, ankete za i protiv hidžaba, i preostat će vam tek – informacijske mrvice. Ta usmjerenost isključivo na vlastito dvorište u kojem se osluškuje svaki pijuk domaće političke ili estradne peradi, ili na susjedovo dvorište samo ako se od njega nadamo nekoj koristi, pokazuje mjeru ovdašnje skučenosti, pa i provincijalnosti.

Aktivizam: naivnost i inicijalna snaga

Ono što su domaći mediji propustili učiniti u vezi s arapskim proljećem djelomično nadomješta nedavno objavljen zbornik Značenje Magreba u kojem se nastoji objasniti važnost arapskih revolucionarnih gibanja za demokratizaciju čitavog prostora, ali i njihove buduće implikacije na neoliberalizam i neokolonijalne politike razvijenog Zapada.

Zbornik je objavljen uoči zagrebačke konferencije Nove emancipacijske borbe (u okviru Subverziv film festivala), a sadrži tekstove poznatih ljevičarskih teoretičara i aktivista (Tariqa Alija, Slavoja Žižeka, Antonija Negrija, Samira Amina, Michaela Hardta, Noama Chomskog, Tzvetana Todorova, Gilberta Achcara i dr.) objavljivane proteklih mjeseci po inozemnim novinama koje još drže do profesionalnog dostojanstva (poput Guardiana, Le Mondea), nezavisnim internetskim medijima (poput kultnog ZNeta), a neki su navedeni prema rukopisu.

Svi zastupljeni autori, po izboru urednika Srećka Horvata, pišu s pozicije žestoke kritike neoliberalizma i zapadnocentrične perspektive, nalazeći u arapskim pobunama i početak kraja današnje ekonomske i kapitalom diktirane politike tzv. velikih sila. Čitani na jednom mjestu i u kontinuitetu, ti tekstovi uspostavljaju i poželjnu misaonu frontu spram vladajućih, ali zapravo iscrpljenih ideja i diskursa Zapada kada su u pitanju islam i Istok, odnosno ne-zapadne kulture uopće.

Arapsko proljeće 2011. u ovim se tekstovima prati gotovo euforično, pa se redovito uspoređuje s revolucionarnom 1848. i tadašnjim lomovima unutar strogih društvenih klasa. Ima u tome, bez sumnje, nekog romantiziranja ideje revolucije, neke robinhudovske naivnosti, kao i zadivljenosti potentnošću novog, mladog Istoka koji stoji naspram pasivnog i izmorenog Zapada (ima, dakle, onih pozitivnih orijentalizama o kojima je davno pisao Edward Said). No, aktivizam uključuje mjestimične naivnosti ili navijačku retoriku jer se time zapravo bude neki društveno konstruktivni impulsi.

Što su nama Arapi?

Nadalje, arapsko je proljeće 2011. za većinu autora specifično po tome što je riječ o samoorganiziranim narodnim pobunama u kojima se svrgavaju političke i gospodarske elite što su se desetljećima održale na vlasti uz pomoć zapadnih politika. Te su pobune sekularne i u njima su sudjelovali različiti društveni slojevi, čime je obnovljena i ideja narodne solidarnosti i ideja jedinstva arapskih kultura. One su fascinantne po snazi i brzini s kojom su se prenosile iz zemlje u zemlju i po odjeku koji imaju u čitavom svijetu islama mijenjajući trajno neke ustaljene socijalne konfiguracije.

Pobunjena arapska masa za ove je autore osviještena masa, ona nije navođena interesnim politikama ili zasljepljena ideološkim obećanjima i zato, kako piše utjecajni francuski filozof Alain Badiou: 'Moramo biti učenici tih pokreta, a ne njihovi stupidni učitelji.'

Događaji u Egiptu, Tunisu, Libiji pokazuju i besmisao tzv. vječnih istina o Arapima, poput one da je riječ o monolitnoj, neprijateljskoj i zatvorenoj kulturi koja je stalno u fazi regresije; ili pak o narodu koji nije sposoban za toleranciju, razvoj i samostalno odlučivanje, bez zapadnih intervencija.

Tu je važno istaknuti da zbornik sadrži i tekstove jedne polemike vezane upravo uz pitanje zapadne vojne intervencije u Libiji, u kojoj se sudionici često dotiču i opravdanosti vojne intervencije NATO-a na Kosovu 1999. Ta polemika, što se mene tiče, dobro pokazuje da prosudbe u kojima se važe samo teorija ili apstraktni principi često nemaju veze sa stvarnosti i kompleksnim stanjem na terenu.

Neke od spomenutih teza iz ovih tekstova skepticima će djelovati naivno, a ziherašima preuranjeno jer nije prošlo dovoljno vremena i nije poštovana famozna povijesna distanca koja garantira objektivnost. Ali, i s distancom i bez nje ne postoji ispravan okular koji ne iskrivljuje prošlost i koji negira kontekst pisanja, osobu autora i ideološko-svjetonazorsku prtljagu koju on unosi u tumačenje.

Uz to, ovi tekstovi ne pretendiraju na znanstveni tron, oni su pisani protiv čekanja, protiv strategija tihog promatrača i konformista. Tu je ključna upravo intelektualna s(a)vijest, odluka da se iskaže svoj stav ovdje i sada, odmah a ne naknadno, kada se rasporede pijuni, odaberu pozicije, odigraju veliki potezi... To je jasno iskazao i sam Horvat u svom pregovoru podsjećajući na angažman Michela Foucaulta u revolucionarnom Iranu u doba kada Homeini dolazi na vlast.

Spremnost izlaganja sebe (makar i uz pogrešna predviđanja) ne bi trebala biti uvjetovana onime što uči povijest – tome da se pobuna mase preobražava često u teror u ime mase, da se pod plaštom revolucije švercaju hulje i nasilnici, da pobjednici redovito nisu ti koji su bili u prvim redovima... Vita activa uključuje takve rizike, i oni je ne bi trebali dokidati.

Zbornik Značenje Magreba, uredio Srećko Horvat, Fraktura, Zagreb, 2011.