'Ego makni koliko god možeš, to je najvažnije što sam dosad naučila', kaže nam Petra Šabić (Zagreb, 1995.), a koja je u rujnu diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti (ALU), na studiju Likovne kulture.

'Ako si u umjetnosti, jako je bitno ostati skroman, što nije lako. Može ti se nekad dogoditi da ti u jedan dan dođe pet-šest ljudi i kupi ti sve slike na kojima si mjesecima radio pa da zato počneš misliti kako si baš super. To je najveća greška koju možeš napraviti kao student umjetnosti, ali i kao umjetnik u nastajanju, jer tvoj posao nije da dobivaš samo potvrde. Važan je proces i upravo zbog toga, zbog te mogućnosti stalnog istraživanja, odabrala sam baviti se umjetnošću. Rad je sve, bez njega nema rezultata, a rezultati ne moraju nužno biti materijalizirani kao slike i kipovi. Radi se više o duhovnom rastu koji se onda pretvara u koncept iz kojeg se stvara materija', kaže Šabić, kojoj je ALU bio način da spoji svoje različite interese.

'Jako me zanimala znanost, ali nisam htjela striktno studirati samo kemiju ili samo fiziku. Za umjetnost mi se činilo da je zapravo vrlo slična znanosti jer se obje na svoj način bave kreiranjem. Uz to, umjetnost je tako svevremenska i višedimenzionalna, a crtanje mi je uvijek bio neki oblik meditacije. Sve to, kao i iskrena ljubav prema stvaranju, poklopilo se pa je izbor ALU zapravo ispao potpuno prirodan, za što mislim da će na kraju reći svi koji upišu ovu akademiju. Možda u početku nisam bila sasvim sigurna da je to za mene, ali iznutra sam predosjećala da ipak jest i na koncu shvatila da trebam slušati baš taj dio sebe koji je bio kompletno prirodan. S vremenom sam u svom radu uspjela sintetizirati razne interese u cjelinu - psihologiju, filozofiju, fiziku, astrofiziku specifično, kemiju...', kaže nam Šabić.

Tara Beata Racz (Zagreb, 1991.), dobitnica ovogodišnje nagrade za najbolju mladu umjetnicu na Bijenalu slikarstva, ALU je upisala nakon studija psihologije na Filozofskom fakultetu, nakon što je otkrila da joj nedostaje kreativnosti. Akademija ju je prije svega naučila samostalnosti, kaže nam.

'Naučila sam se oslanjati na vlastite snage u stvaranju, u pronalaženju svojih izvora inspiracije, svog kreativnog žara, uopće slušati samu sebe jer ovo je posao u kojem moramo sami sebe zastupati te sami gurati i gristi - nitko nas drugi neće poticati da radimo. Nekako smo u svemu tome sami i odgovorni sa sebe te kasnije za svoju karijeru i svoj umjetnički put', kaže Racz, a u svom radu, među ostalim, prikazuje 'živa, dinamična i razigrana' energetska polja koja se formiraju prilikom susreta ljudi.

'Kao psihologinju, zanimala me geštaltistička teorija polja i to kako mogu vizualno prikazati ono što se događa kad se ljudi susreću, kakve se emocije tada zbivaju te pokazati kontraste između topline i hladnoće, punine i praznine, lakoće i težine. Susret promatrača s tim slikama onda tvori novo energetsko polje', objašnjava Racz.

I Ivan Barun (Zagreb, 1988.) likovnu je akademiju upisao nakon drugog studija.

'Prvo sam završio Medicinski fakultet u Zagrebu. Crtam od malih nogu, kao što sva djeca čine, s time da većina njih prestane u nekom trenu. S crtanjem sam nastavio u osnovnoj i srednjoj školi i dalje kroz Medicinski fakultet, na kojem sam većinu predmeta položio tako što sam ih nacrtao - radio sam crteže bolesti koje bi mi olakšavale učenje. Na medicini sam shvatio da je i crtanje moj veliki interes za koji bi mi bilo žao da ne probam i da ne vidim kako je to biti s ljudima koji se stvarno bave time, kojima je to strast i primarni interes', kaže nam Ivan.

Studirati na ALU, dodaje, bilo je sasvim drugačije od studiranja na Medicinskom fakultetu, zapravo 'dijametralno suprotno'.

'Za razliku od većine drugih fakulteta na kojima, čini mi se, znaš što ćeš dobiti za određeni ulog, Akademija je na neki način kuhinja pri čemu sam kreiraš svoja jela - što ćeš dobiti, ovisi prvenstveno o tebi i tvom ulogu. Tako da Akademija može biti fantastično mjesto na kojem imamo atelje od jutra do večeri, uz savjete profesora i uz kreativnu prisutnost drugih studenata te veliku mogućnost istraživanja i učenja. S druge strane, neki ljudi kroz nju mogu proći bez ikakve koristi za vlastiti rast i razvoj. Meni je iskustvo na ALU bilo pozitivno jer sam na neki način učinio da mi takvo i bude', kaže.

Na medicini mu je dominantan interes psihijatrija pa ga sada zanima kako ideju mentalnog zdravlja spojiti s likovnim izražavanjem i pitanjem kreativnosti.

'Trenutno u bolnici Sveti Ivan na Jankomiru vodim grupe art terapije, a moj likovni rad jednim svojim dijelom naslanja se na tu ideju umjetnosti kao terapijskog rada', kaže Ivan te je u sklopu svog diplomskog rada napravio ciklus pod nazivom 'Borbe sa snovima'. To su, objašnjava, ako ne direktni prikazi i ilustracije snova, onda barem vizualni sadržaji nastali iz elaboracije onoga što je sanjao.

'Svako jutro bih se probudio, pisao bih snove, analizirao bih ih, od toga bih radio neke crteže i kolaže koji bi mi imali određeno značenje i malo-pomalo kreirao bih prizore koji su bili sublimacija mog unutarnjeg sadržaja. Na neki način bio mi je to egzorcizam, a na neki pokušaj shvaćanja onoga što se događa u mom nesvjesnom', kaže nam.

I Taru Beatu Racz zanima ekspresivna art terapija, iz koje je također odradila edukaciju. Dugoročno bi se, kaže, htjela baviti psihološko-kreativnim radionicama za djecu i odrasle.

'Planiram pokrenuti svoj obrt ili centar u kojem bih nudila razne oblike radionica. Uz to bih voljela držati poduke iz crtanja i slikanja i, naravno, baviti se slikarstvom. Sada sam si složila atelje i nastavila sam slikati. Bilo mi je neizrecivo bitno imati svoj prostor za stvaranje. Za iduću godinu pripremam tri izložbe, jedna će biti u Varaždinu, druga u Samoboru i treća u Zagrebu. Na svakoj bih voljela prezentirati različite stvari, tako da trenutno paralelno radim na nekoliko serija slika', kaže Racz.

Na pitanje podcjenjuju li ljudi oko nje to čime se bavi, kaže da bude i toga.

'Neki misle da sve što radimo napravimo bez problema, u nekoliko minuta, s lakoćom i iz gušta, a ne znaju koliko je iza toga truda i unutarnje borbe. Stalno si u nekakvim nedoumicama, sumnjaš u sebe, uvijek su tu neki izazovi. Zato stvarno moraš voljeti ono čime se baviš i biti uporan jer u početku se to stvarno neće isplatiti. Puno više ćeš ulagati nego što ćeš dobiti zauzvrat. Naravno, nakon nekog vremena i to uloženo će se početi vraćati', kaže Racz, dodajući da tu i tamo uspijeva prodati svoje radove, uglavnom u sklopu prodajnih izložbi poput 'Plati i nosi'. Zna se dogoditi da joj se netko javi i nakon neke izložbe.

'Nemam puno kupaca, mogla bih ih nabrojati na prste jedne ruke, ali dobro je kada dođe do prodaje. Mislim da je publika ovdje prilično šarolika i da zapravo svatko može pronaći neku svoju nišu, kupce kojima se sviđa upravo taj senzibilitet. Možemo generalizirati, naravno, pa reći da najbolje prolaze slike pejzaža, sve ono što je smirujuće, lijepo, ugodno za oko, što bi ljudi voljeli imati u svom stanu, takav stil. Ja se ne vodim time i ne slikam ono što mislim da će se prodati, nego slušam sebe i pokušavam prikazati neki svoj unutrašnji svijet, pa kome se svidi - svidi', kaže Racz.

Barun nam kaže kako mu tu i tamo dođe neki upit, ali da zasad nije imao previše iskustva s prodajom.

'Na Instagramu sam otvorio profil s idejom da tamo na neki način prezentiram svoj rad i ponekad stavim koju fotografiju procesa ili samo gotovog rada. To je ta dimenzija koju danas mladi umjetnici često koriste i kod nas i u svijetu. Zna mi se netko javiti tim putem ili jer je neku moju sliku vidio na nekoj izložbi', kaže Barun.

'Ne možeš biti umjetnik i očekivati ne znam kakav novac i slavu. To su krivi motivi, krivi razlozi, još pogotovo kad govorimo o specifičnoj sredini hrvatskog tržišta', kaže Petra Šabić te upozorava kako se na Akademiji zna dogoditi da te ponesu velika očekivanja.

'Meni je na mom odsjeku bilo prekrasno - bilo smo na Jabukovcu, u šumi, u odvojenom, čak i poluidealiziranom svijetu u kojem stvaraš svaki dan. Imala sam tu disciplinu i uvijek bih dolazila između osam i deset sati ujutro i nastojala da na faksu budem barem šest-sedam sati, čak i vikendima, da imam iskustvo tog aktivnog, intenzivnog i svakodnevnog rada. Kroz to se naravno prebaciš u neki skroz drugi film pa ti onda izlazak iz tog svijeta može teško pasti. I ja sam imala problema s tim suočavanjem, ali onda sam shvatila da razgovaram s ljudima koji isto kao i ja vole i žele umjetnost. Rekla sam si - 'otpusti strahove i budi iskrena'. A bez iskrenosti stvarno nema nikakvog rada', kaže Petra.

Grupne prodajne izložbe, dodaje, mogu jako pomoći umjetnicima da objektivno sagledaju svoje mjesto, 'i u odnosu na druge umjetnike, i u odnosu na tržište, i u odnosu na publiku'.

'Ima ljudi koji zbilja cijene i vole umjetnost. Surađivala sam i kolekcionarima i raznim galeristima i ta iskustva su mi pokazala da je zbilja koliko ljudi, toliko i pogleda na umjetnost. Meni su te različitosti prekrasne, ali ono najvažnije u svemu je sačuvati objektivnost - niti se precjenjivati niti se podcjenjivati jer ako se podcjenjuješ, možda si oduzimaš neka financijska sredstva koja možeš ulagati dalje u svoj rad', kaže Šabić i dodaje da je njoj to uvijek bio fokus prodaje - od svake prodane slike ostaviti polovicu ili više od pola iznosa za kupnju novih materijala i za nova eksperimentiranja.

Kada definira cijenu, fokusira se prije svega na format i na to koliko je vremena i materijala uložila u izradu djela. I ideja je tu, dakako, kao onaj vrlo zanimljiv dio - kako odrediti koliko ona košta, a naravno, ima i nekih njenih slika koje redovito izlaže, ali ih nikad ne bi prodala, 'da mi netko za njih ponudi ne znam koliku svotu'.

'Mislim da svaki umjetnik ima neke takve radove', kaže Šabić koja preferira velika platna i prodaje ih za između četiri i sedam tisuća kuna.

'Inače sam megaloman i većinom radim na platnima od 200x165 centimetara. Jednostavno, strašno volim tu slobodu, nema to veze s nečim drugim. Puno mi je lakše raditi na velikoj plohi jer to za mene nisu slike nego moji prostori. A normalno da se svatko ugodnije osjeća kad ima veliki prostor', objašnjava Petra.

Tara svoje crteže i slike prodaje za od 1000 do 10.000 kuna, ovisno o veličini i tehnici, a Ivan napominje kako se u cijene njihovih radova uključuju ne samo fizički materijal i vrijeme potrebno da se naprave, nego zapravo i sve vrijeme, trud, energija i novac koje je umjetnik uložio u svoju edukaciju, učenje i razvoj.

'Zato uglavnom imam neku svoju cijenu koju sam zamislio i trudim se ne odstupati od nje. Volim pristup bez previše mrdanja oko toga jer znam koliko mi samom vrijedi taj moj rad, odnosno koliko ga sam cijenim', kaže Ivan, a iduće godine u svibnju sprema izložbu u Galeriji Zlati ajngel u Varaždinu.

Petra također priprema izložbe. U svibnju će imati skupnu izložbu u zagrebačkoj Galeriji Forum, prije toga, u ožujku, predstavit će projekt kojim će spojiti književnost i vizualno, a namjerava upisati i slikarstvo jer je završila likovnu kulturu.

'Imam i narudžbe ljudi koji su prije kupovali od mene, pa me čeka i rad na tome. Sva sreća, nastavljam se baviti slikarstvom', kaže nam.

>>> Božić i Novu godinu čitateljima tportala čestitaju Mia Dimšić, Nina Badrić, Davor Bernardić, Marin Rozić…