'Evo me tu, uopće ne znam što bih ti trebala napisati. Da mi nedostaješ? Ali to znaš. Čini mi se da živim izvan vremena, čekajući da mi život počne, kao da je ovo samo stanka… Nije lijepo od mene … tražiti nešto što ne možeš dati, što te samo može povrijediti. Ali umorna sam, ne samo danas nego općenito. Treba mi 'potpora', čak i ako je moguća samo putem ovih pisama (kojima razgovaramo)… Ali, Levi, ne smiješ se uzrujavati. Jer na kraju, ja i ti smo sretniji nego mnogi… koji ne poznaju ljubav', ovako je 1947. ruska znanstvenica Svetlana pisala svome odabraniku, Lavu Miščenku, osuđenom na deset godina gulaga
Uzbudljivo je saznavati o prošlim sudbinama iz teksta. Britanski povjesničar Orlando Figes događajima iz prošlosti pridaje pojedinačne sudbine, govori o utjecaju povijesnih i društvenih događanja na individualnu (ne)sreću pojedinaca. Autor je kapitalnih knjiga o Ruskoj revoluciji i Krimskom ratu te fascinantne kulturne povijesti Rusije 'Natasha's dance'. U knjigama 'The whisperers' i 'A people's tragedy' opisuje privatni život u Staljinovoj Rusiji. Poznat je i po aferi jer je vlastitoj knjizi na Amazonu pisao odlične kritike, a knjigama drugih povjesničara loše.
U novoj knjizi 'Just send me word: A true story of love and survival', Figes pitkim i jednostavnim stilom priča veliku ljubavnu priču 'običnih' ljudi, isprepletenu teškim i nepredvidivim životnim uvjetima sovjetske Rusije. Iz pisama je oživio lik Lava Miščenka i njegove odabranice Svetlane Ivanov. Dvoje znanstvenika upoznali su se na fakultetu 1930-ih, a 1940-ih Lav je krenuo u rat. Zarobili su ga Nijemci, htjeli da bude špijun jer je znao njemački i, kad je uspio pobjeći, Rusi su ga pod optužbom da je bio špijun otpremili u radni logor u gulagu. Tamo je proveo više od osam godina i preživio jer je kao znanstvenik radio fizički lakše poslove, ali na životu su ga zasigurno održala i pisma voljene žene.
Lav i Svetlana dopisivali su se od 1946. do 1954. i sačuvana je gotovo sva korespondencija, više od 1.500 pisama. U Staljinovim je logorima bilo oko 20 milijuna ljudi, koji su smjeli pisati pisma i primati poštu jednom mjesečno, ali sve se cenzuriralo. Pisma Lava i Svetlane nisu cenzurirana jer su ih slali radnici koji su radili s Lavom i zato pružaju neprocjenjiv uvid u sovjetsku svakodnevicu. Ipak Lav iz opreza nije pisao imena prijatelja i rođaka nego samo inicijale, za logor je koristio riječ 'kišobran', a za mito 'vitamin D'.
Pisma koja je Lav slao Svetlani bila su u lošem stanju već kad bi ih poslao jer ih je stalno držao u džepu, da ih zatvorenici ne bi koristili kao cigaretni papir. Svetlana je pisala malim slovima da što više teksta stane na malo papira, a Lavu je u kovertama slala prazan papir, marke i nove koverte kako bi joj mogao pisati. Sudjelovala je u znanstvenim projektima povezanima s vojskom, i upravo je zato bila osobito hrabra jer je mogla izgubiti posao, a možda i život, da se saznalo da se dopisuje s političkim zatvorenikom.
Osobito je opasno bilo što ga je u logoru i posjećivala, pri čemu je prolazila takve zgode koje danas djeluju nestvarno. S oduševljenjem mu 1948. piše da je sve lakše doći do karte za vlak, jer kad stojiš u redu za kartu - a podrazumijeva se da to može trajati cijeli dan - možeš se upisati za idući dan, pa ne čekaš potpuno ispočetka! Svetlana bi prešla i 4.000 km i, nakon svih neizvjesnosti i opasnosti da će je legitimirati, s Lavom smjela provesti samo nekoliko sati u prisutnosti čuvara. Slala mu je pakete s čokoladom, C vitaminom, čarapama, sapunom ili kalodontom, iako je u Moskvi i sama teško živjela - s obitelji je 1946. preživjela glad zahvaljujući malom vrtu izvan grada. Svetlana je bila depresivna, 1948. piše: 'Pokušavam se probiti do površine i prestati se ljutiti'.
Bila je depresivna u vrijeme kad se o depresiji malo znalo, a Lava nije htjela opterećivati vlastitim neraspoloženjima. I nije li živjela u najsretnijoj zemlji na svijetu, Staljinovoj Rusiji, zemlji stalnog napretka?! Lav je pak bio trpeljiv, i teško prihvaćao njezinu pomoć, iako su ga paketi spašavali – mislio je da bi se on za nju trebao brinuti, i također joj je u pismima život u logoru prikazivao boljim nego je ustvari bio. Nakon osam godina dopisivanja i čekanja, ostatak života proveli su zajedno.
Figes je iz pisama, koja su intimni dokumenti, ali daju i širu sliku društvenih okolnosti, ispričao romantičnu ljubavnu priču, dočarao život dvoje ljudi istovremeno običnih i izuzetnih - znanstvenika koji su vjerovali u sustav i Staljinove metode, pomagali izgraditi novu Rusiju, ali su zbog okolnosti izašli iz okvira, činili 'prijestupe' da bi bili zajedno jer im je to bilo najvažnije. U ovoj dinamičnoj knjizi punoj dirljivih detalja mogu uživati povjesničari, osobito mikropovjesničari, sociolozi, kulturolozi, ali i svi oni koji vole čitati dobro napisane velike ljubavne priče.
Nažalost nijedna knjiga Orlanda Figesa nije zasad prevedena na hrvatski.
ORLANDO FIGES: Just send me word: A true story of love and survival in the Gulag, Metropolitan Books : Henry Holt and Company, New York, 2012.
