Pjesnikinja Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, a preminula je prije sedam godina u bolničkoj sobi u Stubičkim Toplicama, u kojoj je već prilično onemoćala zbog bolesti stvarala do zadnjih dana. U svom opusu ima više od šezdeset knjiga poezije i proze, najprevođenija je hrvatska pjesnikinja, a među brojnim nagradama, dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1982.

U povodu obljetnice rođenja poznate pjesnikinje redakciji tportala javio se književnik i prevoditelj, autor brojnih romana Ludwig Bauer s namjerom da objavi svoj sonet posvećen Vesni Parun, a o njoj je napisao i kratku bilješku referirajući se na riječi nedavno preminulog slikara Josipa Vanište.

'U svojoj 'Knjizi zapisa', objavljenoj na početku ovoga stoljeća, Josip Vaništa bilježi i svoje sjećanje na Vesnu Parun: 'Vesna Parun. Visoka, vitka u tamnoplavom kaputu, čizmama. Još čujem njezin neobičan glas u dvorani Filozofskog fakulteta, kasne jeseni 1945.' Može se činiti neobičnim da je slikar, majstor crteža i majstor zapažanja naglasak stavio na Vesnin glas. Ali učinio je to s puno opravdanja. Njezin glas bio je neobično zvonak, jasan, zvučan i gotovo prodoran, glas koji je bilo nemoguće prečuti, a ostao je takav do kraja njezina života. I kada je već bila na kraju osmoga desetljeća svoga života, taj glas ostao je jednako zvonak i živ. Na simboličan način izražavao je njezin pjesnički habitus, predstavljao je zgusnuti nazivnik cjelokupna njezina života', bilježi Bauer te nastavlja o svojem iskustvu susreta s Parun:

'Posljednje svoje dane proživjela je u Stubičkim Toplicama, skrivajući se djelomično od hrvatske kulturne javnosti, kulturnoga establišmenta koji je nikada nije bez rezerve prihvatio, prihvatio do kraja. Skrivala se kao što je svoju gušu prikrivala maramom i pod tušem, ali nije mogla ostati skrivena čim bi progovorila. Bilo je ugodno čuti tako lijep i zvonak mladenački glas, iako su riječi koje je izgovarala bile pune gorčine, i na vlastitu sudbinu odbačene pjesnikinje i na aktualnu stvarnost. Jeziku je otupio mač./Naš je život - politički trač!', prisjeća se Ludwig Bauer te dodaje:

'Prilikom jednog od kratkih posjeta Stubakima obećao sam joj napisati sonet. 'Samo bez sentimentalnosti!', rekla je. 'I nemojte me nazvati poetessom!' Nazvao sam je zvukom proljeća – koje još čekamo. Glas još uvijek odzvanja.'