'Bila sam jako mala kad je rat počeo i dok je trajao, ali sjećanja koja imam su vrlo traumatična. Moramo voditi računa da sve ono što se desilo, da nadiđemo i da vodimo računa kako se to više nikad ne bi dogodilo', kazala je na početku razgovora u ovonedjeljnoj emisiji Nedjeljom u dva Luiza Bouharaoua, autorica hvaljenog romana 'Jesmo li to bili mi' (za koji je nagrađena Prozakom za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina te nagradama za mlade autore 'Slavić' i 'Edo Budiša').

Pričala je o svojoj obitelji. 'Odrasla sam u Splitu u devedesetima, majka mi je samohrana. Moj otac je Alžirac, musliman, iako ne prakticirajući', ali to je kaže, postao dosta velik problem.

'Vrijeđali su moju mamu iz neke zlurade zabave, iako je mama to od mene krila. Ono što sam zapamtila da je još ljudi koji su ondje i tome se smiju. Moja majka nas je naučila da sse pritajimo, načila sam govoriti što manje informacija koje bi mogle potencijalno opasne. Djetinjstvo je jedno čudno razdoblje, priznala je. Ali je, dodaje, istodobno jako sretna s čoporom djece s kojima se igrala.

'Mala je ulica, zgrade su blizu, ako nije tvoja mama, tuđa je mama izlazila na prozor i pratila što se događa. Odrasla sam u šizofrenoj situaciji u kojoj sam bila i sretna i ugrožena', rekla je. Boravak u šutnji je nglasila je, važan, jer ste svjesni svoje okoline, uočavate poveznice i pokušavate prepoznati kod ljudi unutarnje emotivne sklopove.

O pisanju prve zbirke kratkih priča kazala je da je to u njezinom slučaju bio dugotrajan proces, ne nužno težak. 'Moja knjiga je nastajala vrlo organski, napisala sam dvije tri priče, pa sam skužila da se ta tri centralna lika pojavljuje u svim pričama. Dalje sam ih ispisivala i spremna sam bila poslati tu knjigu na natječaj Prozak kad sam se vratila na početak i pročitala prvu priču i skužila da tekst funkcionira nakon sedam godina, pa onda može još sedam. Te nagrade su mi jako važne', napomenula je Bouharaoua koja je 2011. osnovala Udrugu za promicanje književnosti i kulture 'Skribonauti'. Tako je vodila i čitateljski klub i radionice kreativnog pisanja u kaznionicama u Požegi i Popovači. Producirala je kratke filmove koji tematiziraju život ljudi lišenih slobode.

Na temu feminizma je izjavila: 'Ne znam hoće li ikada feminizam postati nepotreban, jer je čitav niz stvari i problema za riješiti, od diskriminacije do nasilja, popis je jako dug', smatra.

Na pitanje je li imala dozu strepnje kad je odlazila u kontakt s tetoviranim frajerima u zatvoru, kazala je: 'Život nije američki film pa tako ni zatvor nije američki film. Nitko nikad nije bio neugodan prema meni'.

Ispričala je i što je ljuti. 'Svašta me ljuti. Raznorazne stvari. Ljuti me nepravda, izrazito puno me ljute laži, zlonamjernost, nasilje, diskriminacija'. Kad je riječ o nasilju, optimistična je jer vidi pomak u verbalnom smislu da smo sposobni progovarati o nasilju na smislen način. 'Stvari se kreću u nekom boljem smjeru', istaknula je Luiza Bouharaoua koja povremeno živi u Zagrebu. Tu se 'lakše fokusira jer je Dalmacija sveprožimajuća i nikako ne voli da si sam'.