Osijek je još pažljivije i detaljnije ispisan, ovoga puta smješten u neke paralelne 1970-e i 1980-e, dok materijal uključen u roman obuhvaća raspon od čiste dokumentarnosti do potpune fantastike.

Luka Bekavac već prepoznatljivo kombinira popularne žanrove i formalne inovacije. U središtu Uranije osam je glavnih likova, a tijekom nekoliko godina njihova života i rada unutar zamršene mreže poslovnih i umjetničkih projekata, prijateljskih i obiteljskih veza, istražuje se niz neobjašnjenih, potencijalno paranormalnih zbivanja. Možda u svemu postoji i neka skrivena instancija koja ih drži pod određenim tipom nadzora ili prijetnje, jer – kako je najavljeno već na prvim stranicama – neki od njih neće doživjeti kraj priče.

Urania se čita i promatra na više razina, kao priča i kao objekt. Stranice romana prostor su odigravanja kompleksne radnje, ali i testiranja pragova čitljivosti na svim razinama – sadržajnoj, konceptualnoj, optičkoj... Na desnim stranicama pratimo središnju priču romana dok je na lijevima analiza te priče, oblikovana kao kombinacija filološkog pristupa, strojnog jezika, uredničkog komentara te zagonetnih i potencijalno neodgonetljivih “slučajnih” znakova. Međutim, sva ta stilska rješenja nisu uvedena u tekst bez razloga, nego predstavljaju dio same priče – nešto što iz nje proizlazi, dijelom je i objašnjava, te u konačnici pojačava napetost i izravno uključuje čitatelja u proces detekcije.

Urania je znanstvena fantastika, postmodernistički eksperiment, korporativni horor ili triler, dekonstrukcija povijesnog romana, ali prije svega revolucionaran roman o mogućim svjetovima, umreženim sudbinama i izgradnji drugačije budućnosti.