Na radnome stolu u malom ateljeu Josipa Vanište u Križanićevoj ulici i dalje stoje njegove naočale debelih, smeđih okvira. Za stolom su i skice, razni papiri i bilješke. Tu je, dakako, i Vaništin slikarski štafelaj. Uokolo je na policama više tisuća knjiga. Tu su prva izdanja Krleže, sve knjige Vesne Parun, mnogo Marka Ristića. Nabokov. Zatim knjige Tonka Maroevića, njegovog velikog prijatelja. Crno-bijele fotografije Gorgonaša su posvuda. Na jednoj od njih, Vaništa se valja u snijegu, uz čuveno svoje ulje na platnu iz 1964. - 'Crna linija'. Slika je naslonjena na drvo u šumi, Gorgonaši su je išli 'vratiti u prirodu'. Ta slika kojoj su Vaništa i Gorgonaši, u klasičnome svome stilu, tako 'olako' pristupali, danas ima neprocjenjivu vrijednost.

Sve u ateljeu izgleda upravo kao da je maločas veliki umjetnik izašao u šetnju, da razbistri um prije no što nastavi raditi. Za radnim stolom, pak, sjedi njegov unuk Luka Filipović, voditelj Zaklade Josipa Vanište. Ekonomist po struci i omiljen Vaništin unuk u zadatak si je uzeo brinuti o njegovoj umjetničkoj ostavštini, pravome blagu. U suradnji s likovnim kritičarem Feđom Gavrilovićem upravo je pripremio i knjigu 'Druga strana' koja će nam dati uvid u nepoznati život umjetnika. Posla je bilo mnogo.

'Od nas šest unuka, ja sam nekako imao najdublji odnos s njim. I, kada je njegova pokojna supruga preminula, mene je dopalo da o njemu na jedan način brinem. Došao sam potpuno zelen u situaciju. Kada sam vidio koliko je njegova umjetnost snažna i diverzificirana, navukao sam se na to. Počeo sam voditi njegove poslove. Čitati mu i voditi korespondencije. On je jako volio čitati, a kada više nije mogao dobro vidjeti, znao sam mu čitati satima. Recimo, Ciorana, ako je tih dana bio nihilistički raspoložen. Primao sam mu i ljude na razgovore. Tako smo produbili naš osnovni odnos unuk-djed, i trajalo je to četiri godine, do njegove smrti', govori nam Filipović pa ustaje sa stolca. Pokazuje nam još fotografija Gorgonaša, zatim mnoge bilješke na raznim Vaništinim knjigama. Umjetnik je svuda ostavljao svoje misli, sitne crtice ili dosjetke o pročitanom. Jednu mu je knjigu o umjetnosti francuskog slikara Henrija Martina potpisao i Pablo Picasso. Gledamo u ta neobična slova razrogačenih očiju. Filipović nastavlja:

'Kada je preminuo, postavilo se pitanje što činiti nakon njegove smrti sa svim tim materijalima. Ljude s kojima je on prijateljevao, poput arhitekta Nenada Fabijanića, to sam i upitao. On mi je rekao: ništa. Znate, Vaništa je imao taj nihilistički, gorgonaški karakter. Cijela njegova umjetnost je da se sve vraća na ništa. No art. I ja sam ostao s tom situacijom na rukama, ali sam ipak odlučio da treba vidjeti što je sve Vaništa ostavio iza sebe', govori nam Filipović, dodajući kako je cijela obitelj sjela za stol i da je to, zapravo, bila zajednička odluka. Osnovati Zakladu. Brinuti o ostavštini umjetnika. On je tu odluku, pak, proveo u djelo. Marljivo je popisivao i katalogizirao taj fundus. Trajalo je to čitavu godinu dana. Filipović je čvrsto odlučio da Vaništa neće biti zaboravljen, kao što je slučaj s mnogim umjetnicima, kaže nam, čiji nasljednici nisu 'odradili posao'.

'Smatram da je to dužnost nasljednika, da umjetnik ne bude zaboravljen,' govori nam. Pitamo unuka misli li da bi sam Vaništa bio zadovoljan s time. Kaže kako često kao obitelj razmišljaju o tome s čim bi dida bio zadovoljan, pogotovo s obzirom na njegovu umjetnost i karakter.

'Zna se da je bio osebujan. Ali ipak, nekako je volio ono što ostane iza njega. Bio je ponosan, recimo, na svoje izložbe. Poslije njihovih otvaranja bi odlazio u zalogajnicu Purger, dugo o svemu razgovarati s prijateljima. A onda bi mu se u trenu nešto promijenilo i znali bismo ga zateći u raspoloženju gdje kaže: dosta mi je svega, sve ću baciti. Imao je nevjerojatno destruktivan karakter po pitanju svoje umjetnosti. Zagušilo bi ga to što je stvorio i htio se toga riješiti. Dosta stvari je tako i zbilja bilo uništeno,' hoda Filipović po skučenom djedovom ateljeu. Prisjeća se zatim i jednog razgovora s povjesničarem umjetnosti Zdenkom Tonkovićem, suvremenikom i prijateljem Vaništinim. Kaže kako mu je pričao o nekim nevjerojatnim, gotovo Goyinim djelima koje je Vaništa radio s njegovim bojama. 'Nikada ih nisam pronašao u fundusu,' odvratio je tada Tonkoviću. Ovaj mu je pojasnio kako je Vaništa to naslikao u utorak, a kada je u četvrtak opet svratio kod njega – platno je bilo premaljano.

'Tako da, jako je teško odgovoriti što bi moj djed mislio o svemu. Ja se nadam da bi mu se svidjelo, i da bi to podržao', kaže nam Filipović pa dalje nastavlja o osebujnosti Vaništinoj. Priča nam kako su nakon njegove smrti s tri adrese dobili oporučna pisma s uputama kako treba izgledati sprovod i gdje ima biti pokopan. Također, u jednoj od oporuka pisalo je kako in memoriam izložba mora biti organizirana u Galeriji Šira u Preradovićevoj ulici, gdje su članovi grupe Gorgona organizirali svoje čuvene izložbe. K tome – proglasa u novinama o njegovoj smrti nije smjelo biti. Isto tako, nikakva Aleja zaslužnih građana nije dolazila u obzir. Umjetnik je bio pokopan – kako je sam tražio – u Odri pokraj Zagreba, gdje je sahranjena i njegova prva supruga Rosza, a bio je to skroman oproštaj bez govora i obreda, u krugu obitelji i nekoliko najintimnijih prijatelja. Križ na grobu je, pak, onaj koji je Vaništa sam prije smrti kupio u jednom antikvarijatu. Datiran je na 16. stoljeće.

'Dakle, to je bio Vaništa', nastavlja Filipović. 'Čak je i sam sebi kupio lijes, onaj u kojima se ljude kremira. To je to Vaništino arty ludilo koje jednostavno privlači. Tko uđe u sve to, odmah vidi njegovu genijalnost. I da, materijalno mu nije ništa značilo,' obrazlaže nam unuk.

Nastavlja o tome kako je obitelj nakon njegove smrti 'zasukala rukave'. Vaništa nije vodio nikakvu logistiku, ništa nije popisivao. Filipović je to počeo činiti u običnoj excel tablici, bez ikakva prethodna iskustva s takvim poslom. Napravio se interni katalog, a onda se kontaktirala i struka te se otvorila Zaklada čiji je krajnji cilj, kaže nam Filipović, napraviti katalog svega što je Vaništa za svog života stvarao.

Knjiga 'Druga strana' prvi je ozbiljniji projekt Zaklade. Zanimljiva je i anegdota kako je došlo do suradnje s povjesničarem umjetnosti Gavrilovićem. Filipović je, naime, kopajući po ostavštini djeda, naišao na 'folder' s materijalima na kojemu je pisalo: FEĐA.

'Feđa i ja smo sjeli, i ja sam mu prvo dao taj folder, jer smatram da mu pripada, a onda sam mu ispričao cijelu priču o Zakladi jer sam htio vidjeti što on o svemu misli i možemo li ostvariti suradnju. Ja donosim dobru volju, logistiku, ali nisam stručnjak, a volio bih da Zaklada dođe do razine u kojoj je svakom studentu, kustosu, ili bilo kome dostupan Vaništin rad za proučavanje. Feđa je pristao pomoći mi, on je i sam poznavao Vaništu,' kaže Filipović, a Feđa Gavrilović, koji je do tada 'kopao' po ateljeu kao da je u njemu prvi puta, tek tada se uključuje u razgovor:

'Moj prvi susret s Vaništom bio je 2009. godine. Bio sam student na povijesti umjetnosti i volontirao sam na postavljanju MSU-a, kada se otvarala nova zgrada. Jedna me kustosica zamolila da mu odnesem neke pozivnice', prisjeća se Gavrilović pa dodaje kako je već tada pisao za novine, i Vaništa je bio upućen u njegove tekstove. Dočekao ga je na ovom istom mjestu, kaže, na svoj karakteristični način: uz čaj od šipka s puno šećera i limuna.

'Možete misliti koliko mi je sve to tada značilo. Imao sam 23 godine. Nakon tog upoznavanja, nastavio sam ga posjećivati. Pričao mi je anegdote. Dugo mi je govorio o Krleži, o Radoslavu Putaru. Davao mi je svoje rukopise na čitanje. Imao je u mene povjerenje', nastavlja Gavrilović pa se zamisli, uperi prst u zid u ateljeu i kaže: 'Sjećam se, tu je stajala Steinerova Ciganka...'

Vaništa je preminuo 2018. godine, a Feđa i Luka upoznali su se na jednoj izložbi uskoro nakon. Vaništin unuk kazao mu je kako postoji jedan dio građe koji je još neobjavljen i neviđen. Gavrilović se, dakako, zainteresirao. Knjiga 'Druga strana' koju je uredio prvi je plod tog njegovog interesa i njihove suradnje.

Knjiga je, kaže nam Gavrilović, podijeljena u nekoliko dijelova koji prate ključne momente Vaništinog složenog života i njegovih interesa.

'Prvi dio odnosi se na njegovu ljubav prema starinama, prema objektu koje je vrijeme očudilo, a dotiče se i priče o tome kako su Galerija Šira i Studio G bili osnovani. Drugi dio knjige su njegove crtice s putovanja. Tu postoji dosta zapisa koji nikada nisu bili objavljeni, u kojima on promatra svijet oko sebe i gdje se vidi njegova velika osjećajnost prema svemu što vidi, bilo da je lijepo, ili ružno. Treći dio knjige posvećen je fotografu Pavlu Cajzeku, koji je bio njegov veliki prijatelj. Vaništa je napisao i divan tekst u njegovoj monografiji. Cajzek je, nažalost, danas ne baš zapamćen fotograf, pa smo mislili da vrijedi opet objaviti taj tekst. Četvrti dio knjige nazvao sam Big Brother, i tu su njegovi komentari dnevno-političkih zbivanja. Prepisivao je novinske naslove, zgražao se nad vulgarnošću svijeta kojoj je iz dana u dan sve više svjedočio u toj našoj eri reality showova. Dobar dio tih zapisa također do sada nije bio objavljen,' otkriva nam Gavrilović, dok Filipović spominje ime Nikole Krajačića, Vaništinog izdavača, koji je također u svojim poznim godinama sudjelovao na sastancima oko knjige, predlagao ideje te doprinio njezinom konačnom izgledu.

'Jako sam ponosan na završni produkt', kaže nam. 'Mislim da je knjiga aktualna, zanimljiva, predstavlja Vaništin kompleksni karakter i odnose s autorima, njegovim suvremenicima. Njegove su korespondencije bile nevjerojatne. Njegove misli, zapisi koje sam putem pronalazio također su nevjerojatni. Sve je pisao rukom. Iza njega je ostalo preko 200 bilježnica. Dok je bio živ, ja sam ga molio da ga snimam dok mi priča te anegdote s Gorgonašima. Behind the scenes te grupe. Nije mi dozvolio. U Zakladi postoji još toliko toga, Feđa i ja smo ovom knjigom dotakli 1% svega,' govori nam Filipović pa najavljuje idući projekt Zaklade: na njihovim internetskim stranicama objavit će Vaništinu korespondenciju s poznatim teoretičarem i krležologom Stankom Lasićem (kasnije će to biti sabrano i u knjizi). Njih dvoje bili su veliki prijatelji. Radi se i na organizaciji nekakvog prostora Zaklade u Zagrebu gdje bi nešto od fundusa moglo biti i trajno izloženo.

S Gavrilovićem dalje govorimo o tome kako je birao koje će stvari, od svih tih pronalazaka, završiti u 'Drugoj strani'.

'Gledao sam ubaciti najzanimljivije stvari. Zatim, neke najduhovitije stvari. Dosta bilježaka sa sastanaka grupe Gorgona, zatim neke njegove štoseve. Tu su čestitke, pisma, Cajzekove fotografije. Iz svega toga vidi se Vaništin odnos prema suvremenicima, umjetničkim djelima i stvaralaštvu općenito,' kaže nam likovni kritičar.

Knjiga iz tiska izlazi 10.11.2021., na rođendan Luke Filipovića, čuvara djedove ostavštine. U prosincu, bit će dostupna široj javnosti. Na radost ili očaj velikog umjetnika - nitko, zapravo, ne može biti siguran - no Luka Filipović se, ipak, nada da bi djed takvom knjigom bio zadovoljan.

Mi svakako jesmo.