Jedan od često korištenih motiva u američkim televizijskim serijama i filmovima koji je nekim gledateljima (kao meni) u zadnjih desetak godina bio pomalo iritantan bio je neumorno i temeljito raspredanje ennuija njihove privilegirane srednje klase. Bez obzira je li riječ o komedijama ili dramama, visokim produkcijama s hrpom slavnih imena ili malim, nezavisnim uratcima - na sve su nam strane servirali priče o tome kako je život težak, prazan i dosadan čak i kada živiš u kući s bazenom te u garaži uzgajaš barem dva vozila, od kojih je jedno golemi monovolumen za cijelu obitelj. Suptilno ili izravno govorili su nam o razočaranjima koja doživljavaju uspješni Amerikanci kada napokon prevladaju egzistencijalne bitke, skrase se, odgoje djecu i imaju sve, ali se i dalje osjećaju neispunjenima. Život im nije ispadao onako kako su se nadali, nisu spoznali put, istinu i smisao života samo zato što su zašli u zrele godine, a nisu ni - unatoč svim naporima na poslu, bankovnom računu i u obitelji - postali besmrtni ni otporni na životne nedaće. Pa sad - udri u dramu!

Ne bi to samo po sebi bilo toliko iritantno - uostalom, taj 'zar je to stvarno sve?' efekt vrlo je vjerojatno univerzalna odrednica ljudskog postojanja bez obzira na geografsko porijeklo i status, ali pomalo je iritantno bilo to što se cijela ta priča o praznini i krizi srednjih godina prikazivala kao nevjerojatan šok. Kao, ZAMISLITE! ŽIVOT VAM NEĆE BITI ISPUNJEN SAMO ZATO ŠTO IMATE KUĆU, AUTO, UŠTEĐEVINU, DOBRU FIGURU, LIJEPU ODJEĆU I SIGURNU MIROVINU! NEĆE VAM BITI SVE SUPER ČAK NI AKO STE USPJEŠNI U AMERICI! NIJE LI TO NEVJEROJATNO? Ne znam kako je vama, ali meni bi nerijetko dolazilo da im onako sočno američki dobacim: 'No shit, Sherlock!' ili neki već slični, sasvim primjereno otrcani povik.

Nova HBO-ova serija 'Male laži', čije emitiranje na domaćem HBO-u počinje sutra, 20. veljače u 20h, jedna je od takvih serija. Barem djelomično. Glavne junakinje o kojima govori bogate su obiteljske žene koje žive u kalifornijskom gradiću Montereyu, život im se uglavnom sastoji od toga da vozikaju djecu u lokalnu progresivnu školicu koja je, prema riječima jedne od njih, super jer je riječ o privatnoj školi po cijeni javne, pijuckaju kavu u hipsterskom kafiću uz obalu i jedna drugoj te cijelom svojem mikrosvijetu glumataju savršen život. Naravno, već u prvoj epizodi saznajemo da su im životi uglavnom drek, a ne savršeni, a sa svakom sljedećom epizodom to se još više podvlači, razvija i zapliće.

Da baš sve ne bi bilo praćenje triju zgodnih mama kroz njihove privilegirane peripetije i previranja, u priču je ubačena i krimi-misterija, odnosno priča o nasilnom zločinu za koji doznajemo iz policijske pressice odmah na početku prve epizode, a međusobni odnosi žena iz visokog montereyskog društva postaju pozadina koja je ključ za rješenje te misterije, što pak doznajemo iz ubačenih svjedočenja drugih sugrađana u policijskoj postaji. Ti drugi sugrađani, međutim, policiji mnogo više pričaju o tome kakve su tri glavne junakinje negoli o bilo čemu povezanom s nasilnim zločinom koji policija pokušava riješiti i tako kroz cijelu seriju funkcioniraju kao kakav nadrkani grčki kor. Kor nam kroz sve epizode komentira postupke i ličnosti tri-četiri glavne junakinje i njihovih najbližih (muževa, djece, bivših muževa, novih supruga bivših muževa itd.) i svojim se cinizmom pomalo ulaguje možebitnoj gledateljskoj iritaciji još jednom pričom o STRAŠNIM PROBLEMIMA bogatih i razmaženih. Serija je, dakle, za razliku od svih sličnih, svjesna da govori upravo o takvima i ima ironijski odmak od toga, što je već u startu čini boljom.

Problem je, međutim, to što u šest od ukupno sedam epizoda koje sam pogledala (toliko je HBO ustupio novinarima za pretpregled) ama baš ništa nismo saznali o nasilnom zločinu koji je povod cijeloj priči, i kad kažem 'ama baš ništa', onda to doista i mislim. Niti znamo što se dogodilo niti kako se dogodilo niti gdje... nema zapravo odgovora ni na jedno od klasičnih 5W pitanja, pa nam u šest sedmina serije misterija nije samo whodunnit ilitiga tko je ubojica, nego ne znamo ni je li uopće riječ o ubojstvu ili o nečemu desetom. Unatoč krimić-dramaturgiji i povremenim truedetectivskim atmosferskim karakteristikama serije, cijela krimi-priča visi besposleno sa strane kao najobičniji MacGuffin, a ulogu prave misterije preuzimaju odnosi koje glavne junakinje imaju međusobno i sa svojim obiteljima.

Drugi je problem serije to što su glavne junakinje, iako izvrsno portretirane - Reese Witherspoon, Nicole Kidman, Laura Dern i Shailene Woodley doista su RAZVALILE svoje likove - pomalo klišeizirane. Imamo pretjerano našpananu ambicioznu mamu i društvenu leptiricu Madeline (Reese Witherspoon) koja mora svakom loncu biti poklopac i koja je stalno nečim nezadovoljna te vječito nešto laje na braniku istine i pravde, gurajući nos u svačija posla. Imamo prelijepu stepfordsku suprugu Celeste (Nicole Kidman), kojoj svi zavide na savršenom životu, savršenoj kući, savršenim blizancima i savršenom mužu koji je obožava, iako joj je brak mračni krš obiteljskog nasilja, poricanja i samoprezira zbog toga što unatoč nasilju osjeća privlačnost prema svojem partneru. Imamo i megauspješnu executive-mamu Renatu (Lauru Dern), pomalo živčanu ženu koju prve dvije baš ne ljube, uglavnom zbog sitnih čarki između zaposlenih majki koje osjećaju grižnju savjesti zbog toga što nisu dovoljno s djecom i zamjeraju kada im se to nabija na nos te full time majki koje su zavidne jer su zapravo nezadovoljne i nije im dovoljno to da su samo mame, a na kraju imamo i pridošlicu s tajnom, samohranu majku Jane (Shailene Woodley), koja očito ne pripada u bogat i privilegiran svijet Montereya, ali je onamo stigla iz nepoznatog razloga povezanog s ocem njezina djeteta.

Njihove su priče unatoč klišeiziranoj podjeli uloga ipak vrlo zanimljive, njihovi likovi - posebice u slučaju Madeline i Celeste - sjajno dubinski razrađeni, s bezbroj slojeva i proturječnosti koje ih čine osobama kakve bez ostatka možemo shvatiti čak i kada se s njima ne slažemo, a situacije u koje ih dovodi serija pametno pokazuju da je teško biti žena čak i ako si razmažena kalifornijska bogatašica. Na tome svaka čast i scenaristu i redatelju i producentima i glumicama. Kao i na tome što njihove priče i tajne koje se otkrivaju ispod maske savršenih života vrlo brzo postaju glavni nositelj dramske napetosti pa ono petljanje s krimi-pričom koja ostaje po stranu - nakon nekoliko epizoda ionako prestaje biti toliko važno.

Ono, međutim, što je najspektakularnije u ovoj seriji bez ikakve je sumnje njezina estetika - predivni prizori pacifičke obale u Montereyu, povezivanje nemira koji se odvija ispod uglađene površine gradiće s divljim oceanom i hridima o koje se razbija, divni izlasci i zalasci sunca pred raskošnim kućama glavnih junakinja, atmosferični prikazi krajolika kroz koji prolaze za jutarnjeg trčanja i općenito, vizualna dimenzija serije koja joj, uz zanimljiv odabir glazbe, daje dodatnu afmosferu i prostor za promišljanje emotivnih stanja likova. 

Sve je to, unatoč vidljivim manama, dovoljno da vas ova raskošna serija uvuče u sebe, natjera vas da vam postane stalo do likova, da počnete razmišljati o njima, da im čak i dovikujete savjete u ekran, navijate za njih ili protiv njih, i da se s nestrpljenjem pitate što će biti dalje. HBO je s ovime, dakle, definitivno ubrao još jedan hit, a hollywoodska krema koja u seriji nastupa bez ikakve će sumnje od publike dobiti potvrdu da je donijela ispravnu odluku okrećući se televizijskim serijama.