Program ovogodišnjeg MBZ-a promišlja budućnost glazbe, oslanjajući se na njezinu prošlost. Reflektira svoju prirodnu i društvenu okolinu; potiče igru, maštu i eksperiment, podupire nadolazeće talente te njeguje međunarodne i lokalne programske suradnje i koprodukcije. Cjelokupni program 32. izdanja festivala dostupan je na ovoj poveznici, a kroz razgovor sa skladateljicom i umjetničkom ravnateljicom Margaretom Ferek-Petrić dotaknuli smo se detalja iz ovogodišnjeg programa, značaja manifestacije za Grad Zagreb i Hrvatsku te planova za MBZ u budućnosti.

Postojite više od 60 godina. Kako se Muzički biennale Zagreb mijenjao kroz godine?

Kada se prisjetimo riječi našeg osnivača, Milka Kelemena, znamo da je na nastajanje Biennalea 1961. uvelike utjecala činjenica da je svijet tada bio podijeljen na zapadni i istočni blok te da je "hladni rat" utjecao na svijest obiju strana te je unutar ideologije istočnog bloka bilo potrebno upoznati pluralističke tendencije zapadnih strana. Upravo u svom prvom desetljeću, MBZ je pokušao kompenzirati nedostatak informacija o glazbi prošlog stoljeća koja se u zapadnom svijetu već mogla smatrati klasičnom. Istovremeno su svoje mjesto na festivalu nalazili i avangardisti i post-modernisti, i tradicionalisti i minimalisti, velike skladateljske zvijezde tadašnje scene suvremene glazbe i mnogobrojni ugledni glazbenici. Kada se 1966. argentinsko-njemačkog skladatelja Mauricia Kagela upitalo kako sklada skladatelj danas on je odgovorio: "Onako kako mu leži". Upravo su stvaralačke prakse raznih hrvatskih i inozemnih skladatelja druge polovice prošlog stoljeća, temeljene na posve suprotnim estetskim pozicijama, uvelike formirale lica i potrebe festivala, kao i percepciju publike. Vrijedi spomenuti da je MBZ organizacijski počeo pod okriljem Koncertne poslovnice Hrvatske, od 1967. nastavio pod Koncertnom direkcijom Zagreb, a od 1993. prešao pod organizaciju Hrvatskog društva skladatelja. Predsjednik umjetničkog savjeta je do 1981. bio Milko Kelemen te su kroz profesionalnu djelatnost umjetničkih savjeta i programskih komisija, vijeća MBZ-a i izvršnih odbora kroz desetljeća prošle brojne renomirane ličnosti koje su formirale program i način rada u timu. Devedesete su naravno predstavljale poseban izazov u organizaciji te iz tih izdanja postoji nekoliko avanturstičkih ratnih priča u kontekstu provedbe festivala. Unatoč mnogim izazovima, nekoliko skandala i pod svim političkim strujama, MBZ je uspio održati svoju reputaciju i važnost, ostao je odgovoran za prepoznavanje i oblikovanje trendova suvremene glazbe i stvorio prilike za mnogobrojne skladatelje i glazbenike. Kada sam 2019. preuzela umjetničko vodstvo, postala sam prva žena koja je stala na čelo ovog festivala te odlučila da vrijeme koje provedem na poziciji umjetničke ravnateljice, između ostalog, svjesno posvetim i borbi za ravnopravnom zastupljenosti skladateljica i dirigentica na programu festivala.

Koliko studentima Muzičke akademije znači prilika da se upoznaju sa suvremenim autorima i praksama?

Za mene je nepobitna činjenica da je mladom čovjeku koji tek stupa u profesionalni svijet glazbe neopisivo važna konfrontacija sa ličnostima koje su vodeće na području suvremenog stvaralaštva i koje kao takve kreiraju nova strujanja i izričaje. Postojeći sistemi obrazovanja nisu uvijek naklonjeni suvremenim tendencijama, bilo zbog ignorantnosti onih koji ih smišljaju i provode, bilo zbog činjenice da sistemi za veće grupe ljudi nikada nisu optimalni u svojoj provedbi, oni jednostavno dobrim djelom propuštaju dati dovoljnu širinu znanja o suvremenoj glazbi što uvelike šteti ogromnom broju talentiranih ljudi koje odgajaju. U profesionalnom opisu današnjih glazbenika i skladatelja je nezaobilazno poznavati vrlo bogat svijet suvremenih proširenih tehnika, raznolikih naprednih ideja i skladateljskih pristupa. Ako pogledamo karijere najvažnijih živućih glazbenika, suvremena glazba je prirodan dio njihovih repertoara, dok pak skladateljima ne bi trebao biti cilj zauvijek pisati stilske vježbe raznih minulih vremena, već traženje vlastitog individualnog izričaja za što je potrebno poznavati suvremene prakse.

U jednom ste intervjuu izjavili da je važno otvoriti Muzički biennale Zagreb za sve smjerove suvremene glazbe, kao što je to jednom bio slučaj s nastupom grupe Gang of Four. Koliko daleko planirate ići?

Često ću još akcentuirati da u današnje doba, možda više nego ikada prije, postoji široka paleta glazbenica i glazbenika koji rade na sučelju pop-kulture, jazza, slobodno improvizirane i elektroničke glazbe te suvremenog klasičnog izričaja. Oni stvaraju fascinantnu eksperimentalnu glazbu koju je teško, no prije svega i besmisleno svrstavati u jednu ladicu, a istovremeno logično spada u duh MBZ-a. Smatram da je imperativno bitno otvoriti se drugačijim zajednicama od klasičnog svijeta (kao i vice versa) te omogućiti da upravo od tog bogatog glazbenog krajolika profitiraju i publika i umjetnici i festival. Upravo zato je u programu sve od projekata za djecu i mlade, brojnih klasičnih sastava do raznih instalacija, samoizgrađenih instrumenata od otpada, eksperimentalnog jazza i elektronike, snažnih diskurzivnih programa te projekata koji se bave temom tehnologije i proširene stvarnosti. U nekom optimalnom svijetu gdje imam puno moćniji budget bila bih spremna otići jako daleko od onoga što se smatra klasičnom suvremenog glazbom, upravo zbog značenja pojma "suvremeno". Neki moj osoban sladak san je bio pozvati King Crimson, no to se nije ispostavilo niti mogućim, niti smislenim. Većinu planova i neke snove sam ostvarila, tako da smatram da će ovogodišnje izdanje MBZ-a uistinu pokazati široku paletu kreativnih ličnosti i zadiviti publiku iz raznih kuteva.

Jesu li prošla vremena dolazaka zvijezda poput Johna Cagea, koji je gostovao 1985. godine?

U povijesti MBZ-a su u Zagrebu bile prisutne i mnoge druge velike zvijezde poput Mauricia Kagela, Igora Stravinskog, Witolda Lutoslawskog i mnogih drugih. John Cage je na neki način postigao status pop zvijezde, jedna je od najvećih legenda prošlog stoljeća i možemo biti ponosni da je dio povijesti našeg festivala i zahvalni na njegovoj ostavštini i inspiraciji koje su utjecale na sve nas kasnije. No, ako čovjek odluči živjeti samo u toj povijesti, onda je odgovor na ovo pitanje definitivno ne. Ali, ako se razvoj suvremene glazbe prati dalje, onda je jasno da su se rodile mnoge nove zvijezde i upravo neke od njih su nam glavni gosti festivala, kao npr. Olga Neuwirth, 2022. dobitnica glavne nagrade fondacije Ernst von Siemens (za koju se često kaže da je paralela za Nobelovu nagradu na području klasične suvremene glazbe). Istovremeno moram napomenuti da smatram kako se bitno odmaknuti od koncentracije na kult ličnosti i fetiša za traženjem tzv. zvijezda, jer upravo takvo razmišljanje koči prije svega vlastiti razvoj i cirkuliranje znanja u bilo kojem području, no i ne daje priliku novim generacijama da ostvare svoj status. Scena suvremene glazbe nije tjedni televizijski show u kojem se traži pobjednik, već svijet kreativnih ličnosti duboko posvećenih svome poslu. Tko će za 50, 100 ili 1000 godina ostati relevantan će pokazati povijest, no prije svega je važno ostati otvoren prema sada živućim kreativcima. I tko zna, možda će neki sada dvadesetogodišnjak za nekoliko godina biti u ulozi novinara koji će postaviti sasvim isto pitanje, no sa fokusom na sasvim drugo ime.

Lokacije odvijanja festivala su iznimno raznovrsne – od Močvare do Hrvatskog narodnog kazališta. Tko čini vašu publiku? Jesu li to klasičari, alernativci ili nastojite okupiti sve?

Sama struktura događaja će sigurno privuči najrazličitiju publiku iz svih afirmiranih smjerova. Ja prije svega često razmišljam o psihološkim profilima potencijalne publike te pri koncipiranju i odabiru projekata propitujem kome se program obraća. Najveći dio naše publike je već odavno osvjestio činjenicu da se kompleksnosti ne treba bojati, već u njoj uživati. Istovremeno, društvo je gladno za odvlačenjem pažnje u zabavu, što osobno potpuno razumijem i sama često prakticiram. Upravo iz te kontradikcije je rođen velik dio programa. Naša publika su sigurno ljudi koji razumiju da iracionalna idila prošlosti više nema toliku snagu privlačnosti, oni propituju različita lica ljepote i imaju potrebu za eksperimentalnim, nesvakidašnjim zvukovima i uzbudljivim novim pristupima. Jasno mi je da se tokom festivala formiraju razni ogranci publike, no želja mi je ponuditi slobodu izbora posjetiteljima, upravo kroz širinu programa i kroz to se obratiti raznim formacijama publike.

Koliko vam je važan izlazak u prostor, odnosno činjenica da se Muzički biennale Zagreb odvija po čitavom gradu?

S obzirom na raznolikost publike i višestrane potrebe društva, važno mi je uspostaviti komunikaciju sa mjestima koja nisu samo ustaljene institucije za klasičnu glazbu. Želim preispitivati i redefinirati postojeće umjetničke formate i smatram da se treba potruditi dovesti daške festivala stanovnicima Grada tamo gdje ga ne očekuju ili čak niti ne poznaju. Zagreb, kao i svaki drugi grad, je puno više od užeg centra i nepobitno je važno raditi na proširivanju mogućnosti da stanovnici budu u stalnom dodiru sa kulturom. Jer, ako mi ne pokažemo dobru volju festival predstaviti široj, potencijalno novoj publici, ne možemo očekivati da će se postojeća publika sama od sebe umnožiti. Dakle, izlaziti u razne, neočekivane Gradske prostore je odlučujuće ne samo za sadašnjost, već i budućnost festivala. Dapače, želim svojim nasljednicima da se financijski i infrastrukturalno situacija u Gradu razvije na pozitivnije, tako da se iz ove ideje još snažnije može crpiti za buduća festivalska izdanja.

Možete li u kratkim crtama predstaviti program ovogodišnjeg izdanja, odnosno njegov fokus?

Ovogodišnje izdanje se svjesno odreklo konkretnog naslova festivala, jer sam cijeli program koncipirala oko pojma održivosti te u poveznici sa tom riječi mjesecima nismo uspjeli smisliti dovoljno primamljivo ime za festivalsko izdanje i zaključili smo da je puno korisnije i relevatnije sagraditi jednu cijelu filozofiju iz koje je nastao festivalski manifest. Za buduća izdanja sam željela ostaviti neki smislen temelj i smjernice koje festival pozicioniraju logično i snažno s obzirom na svijet u kojem živimo, naravno, istovremeno bez ograničavanja umjetničkih sloboda sljedećih umjetničkih ravnatelja. Neki od glavnih principa koji slijede ideju održivosti su koprodukcije s važnim internacionalnim partnerima što omogućuje višestruke izvedbe naručenih djela, maksimalno korištenje resursa na način da strani gosti u Zagrebu borave više dana te da sudjeluju u brojnim segmentima programa s više od jednog projekta, umrežavanje s raznolikim lokalnim partnerima čime se širi mreža zainteresirane publike i povezivanje festivalskih programa s akcijama koje donose neglazbene impulse i uključuju teme poput razvoja tehnologije, ekologije i diskurzivnih formata u program. Na svoje 32. izdanje, osim jedne iznimke, ne pozivamo goste s drugih kontinenata i mijenjamo pristup reklamnim i promotivnim proizvodima s ciljem smanjenja ugljikova otiska i otpada. Postavljen je fokus na mlađe generacije, podupiremo povezivanja umjetnika različitih disciplina i povezujemo hrvatske sa stranim umjetnicima za zajednički rad i razvoj projekata koji bi omogućili daljnje suradnje i nakon razdoblja festivala. Neke programe fokusiramo izvan centra grada i izvan etabliranih koncertnih lokacija s ciljem približavanja suvremene glazbe novoj publici. Poseban naglasak stavljamo na dijalog i djelovanje prema aktivnijoj interakciji institucionalne i nezavisne kulture.

Radi se o teškom pitanju, ali kada biste morali izdvojiti samo jedno događanje ovogodišnjeg festivala, koje biste izdvojili?

S obzirom da je poanta festivala upravo to da se sastoji od mnogih i različitih događaja, poput slagalice u kojoj su svi djelovi potrebni i bitni da se stvori smislena cijelina, rado bih istaknula nekoliko vrhunaca. Od dana otvaranja kada nas nakon koncerta sa SO HRT u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski očekuje ansambl Zeitkratzer u Pogonu Jedinstvo, preko koncertne instalacije Paula Skrepeka u Laubi stvorene od otpada, dva koncerta vrhunskog vokalnog ansambla Neue Vocalsolisten Stuttgart, multimedijskog koncerta sa fokusom na proširenu stvarnost Marka Cicilianija i odličnog programa sa ansamblom Klangoforum Wien do spektakularnih mladih Talijana iz ansambla Colletivo_21 kao i veterana suvremene francuske glazbe Proxima Centauri i suradnje sa zborom HRT-a, posebno me raduju zanimljivi programi domaćih kreativaca poput Lovre Merčepa i Petre Hrašćanec, Ivara Robara Križića, Filipa Merčepa, Vedrana Ružića i mnogih drugih. Vrlo mi je simpatično da će na koncertu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestre Yalde Zamani u izvedbi Koncerta Don Quijote Francka Bedrossiana naša Ivana Kuljerić Bilić utjeloviti lik Sancha Panze. Franck Bedrossian je upravo jedan od skladatelja u gostima koji nam dolaze na festival i glase kao najvažniji stvaraoci današnjice, uz Olgu Neuwirth, Clemensa Gadenstättera i Chayu Czernowin. Nastavak programske suradnje sa HNK u Zagrebu zaokružuje ovaj odličan program i podržava hrvatsko operno stvaralaštvo.

Koliko vam znači suradnja s organizacijama tipa Multimedijalni institut MaMa i Zavod za eksperimentalni zvuk (ZEZ)?

Ovakve suradnje podcrtavaju moj stav u vođenju festivala jer su to institucije koje rade odličan posao već godinama i samo je logično da se međusobno podržimo. Osim već spomenutog ansambla Zeitkratzer, koji dolazi u programskoj suradnji sa MaMa-om, unutar programske suradnje sa ZEZ-om smo odlučili pozvati ukrajinsku umjetnicu zvuka, skladateljicu, producenticu, violinisticu i glazbenu edukatoricu Katarinu Gyvul. Kroz takve suradnje šaljemo poruku zajedništva svim ljubiteljima eksperimentalnog zvuka i proširujemo doticaj s publikom.

Festival zatvara opera "Lennon" Ive Josipovića i u režiji Marine Pejnović. Predstavlja li ta kombinacija popularne i tzv. "visoke" kulture suštinu festivala pod vašom programskom direkcijom?

S obzirom da je "Lennon" ugovoren prije mog preuzimanja MBZ-a, što je uobičajna praksa pri ugovaranju ovakvih opsežnih i kompleksnih djela, tema opere nema direktnog značenja za sam koncept festivala. To je opera u pet slika uz veliki zbor i orkestar čija je tema posvećena Lennonu kao sociološkom fenomenu u istoj mjeri kao i glazbenoj ikoni. Ono što u metaforičkom smislu ima značenja za moje vođenje festivala tiče se mojeg isticanja svestranosti suvremene glazbe te činjenice da se u jednom festivalu suvremene glazbe u današnje doba mogu i moraju susresti tako različiti programi.