Globalna trgovina umjetninama u laganom je porastu zadnjih godina i u tom se biznisu trenutno vrti iznos od oko 45 milijardi dolara, kaže Marijana Bockovac-Drožđek, citirajući najnoviji izvještaj o stanju na tržištu umjetnina objavljenom uoči nizozemskog TEFAF-a, europskog umjetničkog sajma koji se svake godine održava u ožujku u Maastrichtu.

Cijene suvremene umjetnosti godišnje rastu u prosjeku četiri posto

Sveukupno su, tvrdi, cijene slika u SAD-u i Europi pale, dok su se u Kini povećale, a cijene suvremene umjetnosti godišnje rastu u prosjeku četiri posto. Sve to, dakako, jako ovisi o stanju na burzi novca. U Velikoj Britaniji je, recimo, zbog Brexita i pada funte trgovina umjetninama zadnjih godina pala za 40 posto.

Prema izvješću, mladi Kinezi kupuju jako puno umjetnina i u azijskim aukcijskim kućama definitivno dominiraju s 90 posto. Velike međunarodne aukcijske kuće Christie's i Sotheby's u posljednjem desetljeću bilježe ogroman rast od 700 posto, kaže Bockovac-Drožđek.

Tako su 2000. prodali umjetnina u vrijednosti od 1,2 milijarde dolara, 2010. u vrijednosti od 5,8 milijardi, a prošle godine u vrijednosti od 8,2 milijarde. Christie's je, recimo, u svibnju 2018. u New Yorku rasprodao kolekciju Davida i Peggy Rockefeller od 1500 predmeta za ukupno 832,6 milijuna dolara.

Najviše kupaca iz Kine

Globalno najviše kupaca dolazi iz Kine, njih 36 posto, slijede Europljani s 33 posto te Sjeverna i Južna Amerika s 30 posto. Najuspješniji trgovci umjetninama su Europljani, koji čine ukupno više od 50 posto onih koji najviše umjetnina prodaju i izvoze, kaže Bockovac-Drožđek.

Marijana Bockovac-Drožđek osvrnula se na famu koja se stvorila oko Jana Sixa, amsterdamskog trgovca umjetninama koji je prošle godine objavio kako je otkrio ne jednog, već čak dva nova Rembrandta.

Slučajni kupac

Slučaj Jana Sixa, rekla je, zaintrigirao je svjetsku javnost još u svibnju 2018., kad je taj 40-godišnji povjesničar umjetnosti i potomak čuvene nizozemske obitelji obznanio kako je otkrio novu Rembrandtovu sliku, 'Portret mladića', koju je spazio na aukciji u londonskom Christie'su 2016. Vodila se kao portret iz 17. stoljeća, pripisan krugu oko Rembrandta, i procijenjena je na 15 do 20 tisuća funti. Six ju je kupio za anonimnog investitora za 10 puta veću cijenu - 156 tisuća eura.

'Rekao je kako je intuitivno osjetio da bi to mogao biti Rembrandt, s kojim ima posebnu vezu jer je odrastao u kući prepunoj klasičnih nizozemskih umjetnina, uključujući Rembrandtov portret jednog od njegovih predaka, nekadašnjeg amsterdamskog gradonačelnika koji se zvao također Jan Six', ispričala je Bockovac-Drožđek, dodajući kako je slika nakon toga prenesena u Amsterdam.

'Uslijedilo je djelomično čišćenje, a restauratorskom analizom boje utvrdilo se da se radi o bojama iz 17. stoljeća koje su se dobivale iz olovnih traka što bi se umakale u kiselinu, potom sastrugale i pomiješale s lanenim uljem. Dobivala bi se najbjelja bijela, korištena za bojanje detalja odjeće, poput predivnih čipkastih kragni. Kasnije je ta tehnologija zabranjena jer je boja sadržavala puno otrovnih stvari. Krajem 19. stoljeća zamijenjena je danas općepoznatom cinkovom bijelom. I tehnika slikanja je, osim toga, pripisana Rembrandtovom krugu', rekla je Bockovac-Drožđek.

Autentičnost djela potvrdio je i neprikosnoveni stručnjak za Rembrandta, profesor Ernst van de Wetering, koji je napisao i predgovor knjizi Jana Sixa o 'Portretu mladića'. Rekao je kako vjeruje da je portret dio veće slike, odnosno dio bračnog portreta i u tom smislu moguće nepotpuno djelo. Cijela knjiga, međutim, napominje Bockovac-Drožđek, smjerala je tome da, riječima raznih stručnjaka za Rembrandta i stare majstore, potvrdi originalnost slike. Oni koji su sumnjali u nju nisu bili uključeni, a Six je rekao da je to zato što im izjave nisu znanstveno utemeljene. I sam profesor Van de Wetering kasnije se predomislio i izjavio da rad treba još proučavati.

Vrijednost bi se mogla udeseterostručiti

'Ako se utvrdi da se radi o tzv. sleeperu, što je u žargonu trgovine umjetninama izraz za nepoznato djelo poznatog autora, vrijednost 'Portreta mladića' mogla bi se udeseterostručiti. Ako se to dogodi, onda će bivši vlasnik slike vjerojatno tužiti Christie's jer kuća s takvom reputacijom ne može si dozvoliti da da prenisku cijenu ukoliko postoji i najmanja sumnja da bi to mogao biti original', objašnjava Bockovac-Drožđek, dodajući kako je 'Portret mladića', unatoč svim sumnjama, u svibnju 2018. javnosti svečano otkriven u amsterdamskom Hermitagu.

Samo nekoliko mjeseci kasnije Six je objavio otkriće drugog Rembrandta, ovaj put biblijske tematike, prizor Isusa Krista s djecom - 'Pustite dječicu k meni'. Tu je sliku ugledao 2014. u renomiranoj aukcijskoj kući Lempertz u Kölnu, a vodila se kao djelo anonimnog nizozemskog majstora iz 17. stoljeća. Procijenjena vrijednost bila joj je 150 tisuća eura.

'Six se zainteresirao za lik skroz desno gore, za kojega vjeruje da je Rembrandtov autoportret, i ponovno ju je uz pomoć Van de Weteringa uspio prikazati kao original, za što profesor ovaj put nema sumnji. Procijenjena vrijednost slike na aukciji bila je 20 tisuća eura, ali je prodana za deset puta veći iznos. Six je svog investitora uspio nagovoriti da ju kupi za milijun i pol eura, a to je vjerojatno zato što je na dražbi bio i poznati njujorški trgovac umjetninama Otto Naumann, koji je u prošlosti kupovao Rembrandta za 40 do 50 milijuna dolara', kaže kustosica Bockovac-Drožđek, dodajući kako je Rijksmuseum prije nekoliko godina za Rembrandtov dvostruki portret Maerten Soolmans i Oopjen Coppit izdvojio 160 milijuna eura.

'To je dosad najskuplja cijena za jednog Rembrandta, a Rijksmuseum ju je kupio s pariškim Louvreom jer sam nikad ne bi mogao izdvojiti toliku cifru. Muzeji će se izmjenjivati u izlaganju djela, najprije u trajanju od četiri godine, potom u trajanju od osam', kaže Bockovac-Drožđek, a na predavanju se osvrnula i na slučaj iz prošlog mjeseca, prodaju crteža Paula Rubensa u njujorškom Sotheby'su za 8,3 milijuna dolara.

'Riječ je o aktu, skici za oltarsku studiju u antverpenskoj katedrali koja je bila dijelom kraljevske kolekcije Willema II i Ane Pavlovne, njegove supruge, iz čuvene ruske obitelji Romanov. Djelo je do 2000. bilo u vlasništvu nizozemske kraljice Beatrix, a na aukciji ga je ponudila njezina sestra, princeza Christina, koja ga je godinama držala u svom njujorškom stanu. Procijenjen je bio na 2,5 do 3,5 milijuna dolara, a prodan je za 8,3 milijuna dolara. Rad je opisan u stručnoj literaturi i nekoliko puta izlagan, što mu je, naravno, samo podignulo cijenu', priča Bockovac-Drožđek.

Prodaja je, međutim, jako zasmetala nizozemskim kustosima, osobito onima iz Rotterdama, iz tamošnjeg Muzeja Boijmans van Beuningen.

'Kustosima smeta to što kraljevska obitelj nije najprije ponudila crtež muzejima za otkup. Muzeji nisu uvijek u mogućnosti izdvajati tolike svote za kupnju umjetnine, ali moguće da je bila ideja da njih nekoliko zajednički otkupi rad, kao što su to s Rembrandtom učinili Louvre i Rijksmuseum. U svakom slučaju, ovdje ih se sasvim zaobišlo i djelo je prodano izvan zemlje. Uz to, dio javnosti vjeruje kako je kraljevska zbirka dio nacionalne baštine i da stoga nije na prodaju. Kraljevska kuća zasad nije komentirala stvar', kaže Marijana Bockovac-Drožđek.

Povrat umjetnina još uvijek gorući problem

Kao posebnu i goruću problematiku istaknula je povrat umjetnina koje su zapadne države u vrijeme kolonijalizma prisvojile od koloniziranih zemalja. Francuska, primjerice, sada na čelu s Emmanuelom Macronom, ulazi u devetu godinu pregovora oko vraćanja 26 bronci u Benin, odakle su ih 1892. donijeli francuski vojnici. Francuski predsjednik prošle godine potpisao je zahtjev kojim je odobrio povrat, nadajući se da će to biti poticaj i drugim bivšim kolonijalnim silama da vrate umjetnine tamo odakle potječu.

'U Nigeriji je oformljena komisija koja obilazi muzeje po cijeloj Europi, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj te koja želi vratiti sve skulpture od bronce i bjelokosti rasute, njih oko 1000, najviše u Londonu i Berlinu. Dogovor je da se u Beninu napravi muzej i to u palači u kojoj su se te bronce i nalazile te da se bronce formalno vrate a ne vrate, odnosno da dođu u neku vrstu trajne posudbe. Sadašnji nacionalni muzej u Nigeriji, u Lagosu, nema ni sigurnosne kamere. Za novi muzej uvjetuju se najviši standardi i to će biti velik izazov za Nigerijce, svjesne korupcije i visokog rizika krađe u zemlji pa se na ovaj način, trajnom posudbom, žele zaštititi', objašnjava Bockovac-Drožđek, dodajući da se ukupna vrijednost beninskog blaga procjenjuje na milijardu dolara.

Nigerijci, kaže, žele isti dogovor kakav je imao londonski muzej Victoria&Albert s Etiopijom, u koju je lani vraćeno blago iz palače Tevodrosa ili Teodora II, mada njegov vlasnik formalno i dalje ostaje V&A.