Prije svoga prvog putovanja u Jugoslaviju 1987. kupio je Grobnicu za Borisa Davidoviča u engleskom prijevodu, i knjiga ga se, kaže, snažno dojmila. Danilu Kišu vraćao se često tijekom kasnijih godina, kada je izvještavao o ovdašnjim ratovima kao novinar ili radio za Unprofor. Ideja o pisanju knjige o Kišu pojavila se još 1993. da bi prošle godine ona bila i dovršena, i to nakon 20-tak godina istraživanja, ne samo piščeva života i djela, nego i ukupne (post)jugoslavenske povijesti, politike i kulture.

Tijekom tih godina, baveći se raznim temama, napisao je on i dvije knjige o (post)jugoslavenskoj stvarnosti, a jedna od njih: Kovanje rata: Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1994.) do danas je ostala rijedak primjer razložne analize medijskog izvještavanja i odgovornosti za rat, teme o kojoj se toliko često naklapalo u ovdašnjoj kafanskoj znanosti, dok je rijetko tko o tome nešto argumentirano napisao.

Kozmopolitski prkos kulturnom provincijalizmu

Sve u svemu, Mark Thompson je neobična, gotovo endemska pojava u bulumenti stranih novinara, pisaca i tzv. stručnjaka za bivšu Jugoslaviju koji su 1990-tih pohodili ove prostore da bi se nakon završetka rata preorijentirali – stalno gladni ratne egzotike – na druga, udaljenija ratišta. Thompsonov interes ima dugo trajanje, pa on tako odlično poznaje ovdašnja društva i, što je rijetkost, dobro govori jezik. Imperijalna perspektiva toliko dominantna u britanskoj literaturi u kojoj se prikazuju prostori periferije, pa onda i Balkan, za njegovo pisanje nije karakteristična. Naravno, i u Thompsonovim je tekstovima prisutna pukotina između kulture iz koje se dolazi i kulture koju se opisuje i nemogućnost da se sasvim pronikne u mikrostrukture ovdašnjeg života, ali načelno on se ne oslanja na stoljetne dominacije i odnose kulturne moći i ne podrazumijeva da on sam, kao pripadnik navodno superiornije, velike kulture, ima puno pravo procjenjivati Druge.

Knjiga o Danilu Kišu naslovljena Izvod iz knjige rođenih nije tako rezultat pomodnog interesa i želje da se egzotičnom temom ukrasi vlastita bibliografija; očito je – njezin je autor dugo očaran Kišem, poput mnogih na ovim prostorima, te vjerne čitateljske manjine koja njegovo djelo i njegov svjetonazor, osobito pozicioniranje prema vlasti i ideologiji, prepoznaje kao svojevrsno orijentacijsko svjetlo u postjugoslavenskim maglama.

Već prvom rečenicom u knjizi Thompson naznačuje da ga ne zanima klasičan biografizam i vizija književnosti kao čiste i politikom neokrhnute relikvije, te postavlja široko interesno polje. Po njemu je Kiš bio „opsjednut pisanjem, politikom i slobodom umjetnosti od politike, strastveni antikomunista i antinacionalista, čovjek liberalnih shvatanja i jakih emocija“.

S pravom će tako u nastavku kao problemska čvorišta Kišologije postaviti odnose između pisanja i politike, osobne slobode i represije sustava i mogućnost djelovanja u društvu koje teži zatvaranju i u kojemu se sve snažnije, kako odmiču 1980-te, prepoznaju palanački prezir i odbacivanje svijeta u ime vlastite nacionalne posebnosti. Po Thompsonu, Kiševo je pisanje „najfinija vrsta kozmopolitskog prkosa kulturnom provincijalizmu“, a sintagma „posljednji jugoslavenski pisac“ zapravo je dio iste strategije oslobađanja, tj. odbijanja da se vlastiti identitet suzi na mjeru onoga nacionalnoga, ali i da se njime manipulira u doktrinarnoj, transnacionalnoj imaginaciji o jugoslavenskoj kulturi kao političkome projektu.

Takvo kompleksno, izvan ideološko pozicioniranje unutar jugoslavenskoga društva koje je od 1970-tih lagano otklizavalo u nacionalizam, Thompson iscrpno tumači pomoću raznim značenjskih smjernica Kiševa djela.

U dijalogu s originalom

Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu nije suha, nenadahnuta biografija jednog pisca (poput nekih biografija domaćih autora), niti hermetična interpretacija njegova djela (poput samozadovoljnih akademskih analiza koje odišu strahom od stvarnosti), nego istovremeno i osobita biografija, i suptilna, znalačka interpretacija, kao i sociološko-kulturološka studija koja širokokutno obuhvaća specifikume vremena i prostora.

Znajući koliko je pitanje književne forme bilo važno samome Kišu i da je on upravo komponiranjem, brušenjem jezika i ironizacijom uspijevao izbjeći banalnost ili ideološku ovisnost svoga iskaza, Thompson je dobro osjetio da sličnim, neutabanim stazama treba i sam poći, jer „biografija o Kišu mora biti eksperimentalna, enciklopedijska po stilu, s daškom pastiža“.

Kao matricu je uzeo kratki autobiografski Kišev tekst Izvod iz knjige rođenih, pa svaku sintagmu iz tog teksta komentirao i proširio, ispisujući svoju knjigu kao veliku fusnotu na Kiševo djelo/vrijeme/prostor, s potrebnim osjećajem mjere i samodiscipline. Priča o Kišu se, prema Thompsonu, može ispripovijedati samo u dijalogu s originalom, s jednakim intertekstualnim vezivom, jednakim tehnikama palimpsesta i montaže koje je sam Kiš koristio kada je fikcionalizirao stvarne dokumente ili svjedočenja, npr. u Peščaniku ili Grobnici Borisa Davidoviča.

Stroga kompozicija Thompsonu je zapravo otvorila prostor slobode tumačenja, pa on, uvijek se čvrsto držeći Kiševih riječi, brodi jugoslavenskim kulturnim prostorom uspijevajući rasvijetliti složene identitetske priče i kulturološke preplete, dinamiku društvenog života i cirkuliranje socijalne, političke, stvaralačke energije u jednom vremenu. Primjereno mjesto dobiva tako i Kišev otac i njegov međunarodni red vožnje kao nulta knjiga piščeve kozmologije, i majka i s njom povezani crnogorski identitetski kompleks, i panonski sedimenti u njegovu pisanju i srednjoeuropska melankolija koja nije ni politički programska ni književno patetična, i beogradski dani otkrivanja pisanja, ali i osporavanja od strane nacionalista i zavidnika, i francuske godine usvajanja tuđe kulture ili pak elegičnosti vlastitog ex ponta.

Takvu formu svako toliko razbijaju i interpretacijski interludiji o pojedinim knjigama: Mansardi, Peščaniku, Bašti, pepelu itd.,odlične ne samo po demonstriranoj književno-teorijskoj upućenosti i hermeneutičkom talentu (Thompson je i doktorirao književnost), nego i po dobrom balansiranju između teksta i konteksta, između poštivanja autentičnosti književnog iskaza i prepoznavanja njegove društvene uvjetovanosti.

Izmaknuta optika

Spomenuta načelna nemogućnost stranca da sasvim pronikne u ovdašnje mikrostrukture vidljiva je na nekoliko mjesta u knjizi; najprije kada autor zagazi na polje etnologije, teorija o mentalitetima i identitetima Balkana, a vezano uz Kiševu ironičnu definiciju samoga sebe kao „etnografske retkosti“ koja će s njime i „izumreti“. Thompson tu evocira staru i u 1990-tim aktualiziranu teoriju o dinarskoj vitalnosti i panonskoj mlakosti, pri čemu upada u zamku stereotipa etniciteta, umjesto da naglasi da je Kiševa književnost pružala izlaz iz fiksnih, mentalitetnih uobrazilja ili pak da sličnu „etnografsku retkost“ predstavljaju mnogi ljudi sa šireg prostora, s velikom razlikom da ju neki priznaju, a neki potiskuju i falsificiraju.

Na drugom mjestu Thompson s nepotrebnom zadrškom ističe literarnu vrijednost Časa anatomije i ne prepoznaje sasvim temeljnu važnost te knjige za svaku analizu naravi ovdašnje kulture, smatrajući da se njome Kiš „jedan jedini put u svom književnom životu spustio u kaljugu“. Na trećem pak zaobilazi detaljniji prikaz drugih, istina malobrojnih, interpretacija Kiševa djela, premda su neke od njih poticajne kao simptomi selektivnih kritičarskih trendova (npr. feminizma), a nažalost ne komentira niti pokušaje nekih javnih osoba da se, nakon njegove smrti, samoproglase Kiševim prijateljima ili istomišljenicima, ne bi li sebi tako priskrbiti viši, kozmopolitski i antinacionalistički, intelektualni rejting.

No, dok su s jedne strane takvi propusti rezultat neukorijenjenosti u tuđoj kulturi i neprepoznavanja svih ritmova njezine stvarnosti (jer ih i nije moguće prepoznati), s druge, ta izmaknuta optika donosi otkrivanje nepoznatih slojeva. Nasuprot viđenju stranca, pošteno govoreći, stoje neznanje, sljepoća i ignorancija domaćega svijeta, u prvome redu ovdašnjih književnih stručnjaka od kojih dosada niti jedan nije demonstrirao umijeće nalik Thompsonovu u čitanju Kiševe književnosti u (post)jugoslavenskom društvenom, kulturnom i političkom kontekstu. A kamoli da bi netko od njih imao hrabrosti da se, poput Thompsona, kao stranac interpretacijski okuša na tuđem kulturnom terenu.

Mark Thompson: Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu; preveo Muharem Bazdulj, Buybook, Sarajevo, 2014.