Ako ste u posljednje vrijeme pohodili neku od plesnih predstava, velike su šanse da ste na sceni vidjeli talentiranog plavokosog mladića. Samo ove sezone odradio je osam premijera, što je nevjerojatan broj novih naslova za bilo kojeg kazališnog umjetnika, a i dalje ne staje s planovima i angažmanima za nove. Šimun Stankov, dakle.

Upoznali smo se tijekom studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. On je studirao izvedbeni smjer suvremenog plesa, ja nisam. Bio je jedini muškarac na svojoj klasi koja se tijekom studija toliko povezala da su prošle godine pokrenuli prilično ambiciozan plesni projekt. Oformili su trupu pod imenom Škvadra i bacili se na posao. Zajedničkim su snagama odlučili promijeniti lice i naličje naše, neki će reći, učmale plesne scene.

Neuobičajen plesni početak

Krenuo je prilično netipično, priča mi. Plesati je počeo u osnovnoj školi, i to folklor, a kad je jednom prerastao taj tradicionalni plesni izričaj, okrenuo se breakdanceu. Smije se da je, prije nego je postao ugledni akademski građanin stekavši sveučilišnu diplomu prvostupnika suvremenog plesa, bio plesač uličar. Da je bio ozbiljan u svojoj nakani da ples pretvori u svoju profesiju, dalo se naslutiti već i tijekom njegovih plesnih početaka. Tih prvih godina ozbiljno je radio s različitim trenerima u različitim studijima. Kad god je uzmogao, izlazio bi na plesne duele te bi pred ljudima demonstrirao svoje umijeće. Bila je to akrobacija, kaže iz svoje današnje perspektive, koja nije štedjela tijelo. Upravo to, ističe, možda je i jedno od najvrjednijih iskustava koja je ponio s ADU. Ondje je, kao samouki plesač bez nekog formalnog plesnog obrazovanja - barem kad je suvremeni ples u pitanju - kroz mukotrpne sate u dvorani polako usvajao vokabular. Učio je imenovati dijelove tijela koje pokreće i veze između njih, usvajao vokabular koji se tiče plesne tehnike. Vokabulari o kojima pričamo prilično se razlikuju. Prvi se odnosi na terminološka rješenja kojima plesači opisuju procese, drugi se odnosi na repertoar pokreta kojim se svaki plesač služi pri kretanju na sceni. Ondje je, prvi put, stao i za baletnu štangu, za kojom je, govori mi, proveo dvije najgore godine u svom životu. Priznaje ipak da je, bez obzira na to koliko mu je teško bilo, shvatio važnost discipline i plesne tehnike koju balet donosi svakom plesaču.

Uhvatili smo ga taman po povratku iz Zadra. Ondje je pokupio lovorike za svoj solo nastup u sklopu festivala solo izvedbi Monoplay, a usput je odradio premijeru projekta na kojem su on i Ema Crnić - još jedna predstavnica mlađe generacije plesača na koju biste svakako trebali obratiti pozornost - surađivali s dvojicom mladih glumaca, Borisom Barukčićem i Maruškom Aras.

'Na Monoplayu sam prikazao svoju prvu cjelovečernju solo predstavu – 'Not so simple sample'. Predstava je to koja je nastala kao produbljenje mog diplomskog istraživanja pri Akademiji. Kroz predstavu se bavim principima sempliranja i remiksa glazbenih elemenata koje potom prevodim u plesni materijal. Branimir Štivić i ja smo na licu mjesta semplirali zvuk koji je dolazio iz pokreta i tako uveli dašak underground glazbene scene u kazalište. Pitanjem sempliranja, odnosno pitanjem originala u izvedbenim umjetnostima, planiramo se baviti i dalje. Kroz svoj solo rad tako mogu objediniti sve ono što me okružuje – i street art i DJ-ing i clubbing i suvremeni ples, kao i sve ostale segmente nezavisne scene čiji sam sudionik. Moj mi solo projekt, ukratko, omogućuje da se odmaknem od stereotipa konvencije što ipak u nekoj mjeri diktira rad kolega koji se scenski bave samo jednim od nabrojenih segmenata.'

Jedinstvena pojava na plesnoj sceni

Prelazimo na Škvadru – na našim područjima jedinstven plesni projekt u kojem svi sudionici u jednakoj mjeri sudjeluju u radu kolektiva inzistirajući pritom na autonomnosti. 'Trudimo se imati prave sastanke na kojima se nalazi većina glasačkog tijela. Komentiramo protekli rad, dogovaramo raspodjelu posla u smislu tko će preuzeti skupljanje fotki, pisanje najava, traženje potencijalnih medijskih sponzora. Radimo timski, ukratko.

U javnim se istupima trudimo predstaviti kroz jedinstven glas – što znači da u ime Škvadre nitko od nas ne istupa osobno. Taj neki imidž koji gradimo u javnom prostoru treba predstavljati našu ideju kolektivnosti i ravnopravnosti. Sav posao, bilo da se radi o produkciji, koreografiji ili PR-u, obavljamo sami. Što zbog toga kako bismo zadržali potpunu kontrolu nad svojim radom, što zbog toga što je plesna scena, financijski gledano, prilično zahtjevan organizam. U prijevodu bi to značilo da nema novca i da se svatko od nas, ako želi stvarati, mora snaći sam. Kako god zna i umije.

Iz istog razloga ne uzimamo ni vanjske koreografe. Možemo se ovdje usporediti s bendom. Nijedan bend koji drži do sebe neće dopustiti da mu netko izvana komponira muziku. Slično je i s nama. Cilj nam je zajedničkim radom brendirati svoju estetiku, kao što je to svojedobno napravio BadCo. Ekipa se godinama zatvarala u dvorane i radila na vlastitim idejama, projektima i interesnim sferama koje su se ticale direktno njih kao autorske grupe. Shodno tome, svatko od nas može predlagati svoje ideje koje onda kao kolektiv prihvaćamo ili ne. Upravo je to princip po kojem je nastao naš prvi zajednički projekt – 'Ne čujem te, mrak je'. Ovdje je važno istaknuti da smo svi mi bili kolege s godine na Akademiji. U tri godine koje smo ondje proveli zajedno sjajno smo se povezali i kao plesači i kao privatne osobe. Prvenstveno smo prijatelji, a zatim i suradnici. Iako, u svojim procesima jako se trudimo držati upravo profesionalnost u prvom planu. Kad radiš i stvaraš grupno, jako je važno prepoznati pravi trenutak – kako za prešućivanje svojih komentara koji bi u nekom trenutku možda samo u grupnu dinamiku unijeli nepotrebni nemir i tenzije, tako i za iznošenje konstruktivne kritike. Otvoreni smo ljudi, a kad ima nekih nesuglasica, sve ih riješimo pravovremeno, prije nego što stignu eskalirati.

Problema ima, ali daleko od toga da su nerješivi

Na tom je tragu, kao što sam rekao, nastao i naš prvi zajednički rad. Riječ je o proširenju Evinog koreografskog zadatka s Akademije. Materijal koji je ondje stvorila bio nam je svima zanimljiv, dopao se našim mentorima i odlučili smo zajednički njenih inicijalnih devet minuta, koliko je ta koreografija originalno trajala, pretvoriti u cjelovečernju predstavu.

Pri izboru problema i pristupa radu trudimo se biti što konkretniji. To ne znači da podilazimo publici u smislu da radimo gledljive, pitke predstave u koje ne vjerujemo. Upravo suprotno. Smatramo da je plesna scena previše zadojena apstraktnim jezikom. To se ponajviše ogleda u dobrom dijelu kritika koje se pišu. Meni, koji već niz godina aktivno sudjelujem na plesnoj sceni, zna se dogoditi da prilikom čitanja tih kritika u ruke moram uzeti rječnik stranih riječi. Ako ja imam problem s time, kako to onda ne bi zastrašilo ljude koji nisu školovani plesači?

Međutim, jasno nam je da je ples već sam po sebi apstraktna umjetnost koja ne operira klasičnim kanalima komunikacije. Svima nama koji stvaramo neverbalno kazalište mnogo je teže nego, recimo, klasičnom dramskom teatru koji ipak operira jezikom koji razumije većina publike. A kako je većina pretpostavki od kojih krećemo u svoje procese konceptualno ionako krajnje jednostavno postulirana - toliko jednostavno da bi ideju za kojom se vodimo u svom radu stvarno razumio bilo tko - nastojimo tu razumljivost pretočiti i u svoje predstave. Dobro, publika bi ipak trebala imati i malo istrenirano oko jer je ples jednako apstraktan kao i apstraktno slikarstvo ili glazba, pa se ponekad može učiniti teškim pratiti odnose između pokreta i plesača, odnose između plesača i plesača ili odnos između plesača i publike, ali načelno se većinu vremena bavimo konceptualno dosta razumljivim stvarima. Sve što gledatelj treba uložiti u razumijevanje nešto je vremena i imaginacije.

Osim toga, uz financijsku situaciju s kojom se muči čitava scena, najveći nam je problem publika. I to ne samo nama kao kolektivu Škvadra. To je problem svojstven svim plesnim umjetnicima. Uostalom, znaš i sam. Na našim se eventima uvijek vrti ista ekipa. To ne bio toliki problem da živimo u mnogo većem gradu, čime nužno raste broj plesne publike. Ovako dolazimo do situacije da svoje predstave igramo četiri do pet puta. Svatko tko se bavi ovim poslom dobro zna da materijal raste upravo kroz kontakt s publikom, odnosno s brojem izvedbi. Ovako smo prisiljeni proizvoditi goleme količine materijala koji onda igra svega nekoliko puta.

Kroz Škvadru nastojimo riješiti i taj problem sustava koji je kao cjelina previše zatvoren. Nema tu velike filozofije. Širimo krug ljudi koje znamo. Trudimo se obilaziti izložbe, predstave, kulturne evente i sva druga mjesta na kojima bismo se mogli upoznati s novim ljudima – novom publikom. Jer ako mi podržimo ostatak nezavisne scene, uvjeren sam, novi će se gledatelji sliti i na naše predstave.'

No daleko od toga da Stankovljevi interesi ovdje staju. Kako je njegov svakodnevni posao neraskidivo vezan uz glazbu, odlučio je kapitalizirati i tu okolnost svojeg umjetničkog stvaranja. Okrenuo se elektroničkoj glazbi te polako gradi svoje ime. A sve je, kaže, krenulo tako što je s nekolicinom entuzijasta pokrenuo EducationTV. Riječ je o platformi na YouTubeu koja, nalik Boiler Roomu prilagođenom hrvatskim mogućnostima, redovito educira zainteresiranu ekipu o elektroničkoj glazbi. Usput, kaže, promoviraju uzdanice naše elektro scene. Priča je, ističe, usko vezana uz Pločnik, u čijim prostorima redovito održavaju svoje aktivnosti. 'Postoji', šali se, 'još jedna, mnogo praktičnija poveznica između mene i elektroničke glazbe. Ljudi koji vode klubove zaključili su da je sjajna stvar na podiju imati nekolicinu nabrijanih čagera pa su nas počeli besplatno puštati da svojim plesom podignemo atmosferu. Tako sam, malo-pomalo, ulazio sve dublje u spiku i s vremenom završio i iza pulta', otkriva.

Želite li se pak na svoje oči uvjeriti kako to izgleda kad Šimun s nekolicinom svojih akademski obrazovanih kolega plesača zamijeni pozornicu za plesni podij otvoren i nama običnim smrtnicima, zaletite se u subotu na Stereotip. Probrana ekipa najboljih DJ-a koji trenutačno vladaju regionalnom klupskom glazbenom scenom odmjerit će ondje svoje snage natječući se u tome tko će plesačima ponuditi bolje iskustvo. Jedno je sigurno - dobra čaga garantirana je na Stereotipu.