Govor o internetu, novim, digitalnim medijima i njima pripadajućim oblicima komunikacije, razmjene informacija i sl. danas se vrlo često artikulira kao govor o krajnostima – o napretku, povezanosti i otvorenosti ili o opasnosti, otuđenju i nadzoru. U tom se govoru podrazumijeva da postoji isključiv utjecaj medija i tehnologije na čovjeka i društvo, pa se s obzirom na to Mreži i novim medijima stereotipno pripisuju dva mitska demijurška lica: jedno božansko i drugo demonsko, jedno koje utječe na način da spašava čovjeka i drugo tako da ga uništava.

Takav načelni dualizam s brojnim pojedinačnim naracijama, poput onih o najdemokratičnijem kanalu svijeta, vrhuncu razvoja medija ili Velikom bratu, proždirućem Matrixu, opasnostima od zamjena realnoga i virtualnoga i sl., zapravo je imaginarno konstruiran i posljedica je ljudskih sklonosti za pojednostavljivanjem, tipologizacijom stvarnosti, pa i spektakularizacijom vlastitoga iskustva. A kako to obično biva s binarnostima i tzv. općim istinama, stvarno stanje je negdje drugdje. Narav suvremenih medija znatno je kompleksnija i za njezino istraživanje i tumačenje potreban je panoramski uvid u društveni trenutak, u složen socio-psihološko-kulturno-ideološki splet našega 'ovdje i sada'.

Simptom i poremećaj normalnosti

Knjiga Katarine Peović Vuković 'Mediji i kultura: Ideologija medija nakon decentralizacije' napisana je kontra takvih binarnih, pojednostavljenih i fantazijskih tumačenja Mreže i novih medija, a u kontekstu domaće medijske kritike – barem onoga dijela koji je vidljiv izvan akademskih krugova – ona ima gotovo pionirsku važnost. Na njezinu početku autorica jasno uspostavlja teorijski i interpretacijski pravac upozoravajući na nesigurnost i kritičko-misaonu besperspektivnost dvaju dominantnih putova: optimističnoga i pesimističnoga.

Polazi se tu od jednostavne, ali u kritici često skrivene postavke da internet i novi digitalni mediji ne mogu instrumentalizirati čovjeka, već i zbog toga što ih je stvorio čovjek, odnosno oni se ne mogu razvijati samosvojno i odvojeno od društva, jer su 'proizvodi društva, novih tendencija i promjenjivih društvenih uvjeta'.

Medijska je kritika s jedne strane prečesto fascinirana tehnologijom, pa joj pripisuje čudovišna obilježja i samogenerirajući razvoj, a takvo što se često sreće i u popularnoj kulturi (npr. znanstveno-fantastičnom filmu), novim ideološko-duhovnim fuzijama, ekološkom aktivizmu itd. (npr. u new age zahtjevu za povratkom prirodi), potvrđujući kako se tehnodeterminizam snažno ukorijenio i u svakodnevicu i u umjetnost i u znanost. S druge strane, medijska je kritika, upozorava Peović Vuković, često fascinirana i sadržajem medija koji ne otkriva ili pak otkriva samo površno narav i važnost nekog medija. Sadržaj tako zakriva strukturu medija i njegovu društvenu uvjetovanost, uopće cijelu dinamičnu magmu koja ključa ispod medijske površine i koja je iskaz strukture osjećaja (Raymond Williams) nekoga društva.

Na primjer, ako Facebook analiziramo isključivo s obzirom na njegov sadržaj, lako ćemo doći do zaključka o novom tipu privatnosti i samopromovirajućim strategijama pojedinaca, ali će nam promaknuti mnogi drugi aspekti funkcioniranja društvene mreže. Jednako tako, ako nasjednemo na njegovu marketinšku krilaticu o otvorenosti i umrežavanju bez granica, ostat će nam zakriven razgranati korporacijski sustav kontrole, manipulacije i restrikcije na Mreži. Ako ga pak shvaćamo kao autonoman medij i proizvod kreacije nekad-neprilagođenog-kompjuterskog-genija-danas-milijunaša, onda ne uočavamo ono najvažnije: društvene uvjetovanosti koje su dovele do toga da žudimo za takvim medijem i koje su ga strukturirale takvoga kakav jest.

Ukratko, 'tijelo' medija je prije svega proizvod/iskaz društvenoga konteksta, pa se zato mediji, s pravom inzistira ova autorica, moraju istraživati i tumačiti simptomatski ('Medij je simptom'), tako da se, po Žižekovu receptu, 'prepoznaje ključ koji nam nudi pristup pravom funkcioniranju poremećaja normalnog stanja stvari'.

Severina, Sanader i virtualna pucačina

Medijska kritika zato mora uključivati, ili pak značiti, kritiku ideologije i uopće široko seciranje društvenoga tkiva ('jer, svako se djelovanje danas smješta unutar hegemonijskih ideoloških koordinata'). U svoj kritici autorica polazi od temeljnih postavki kulturalnih studija poput npr. teze da je Kultura prije svega bojišnica značenja (Stuart Hall), a kulturni proizvod određen socijalnim, klasnim, kulturnim specifičnostima, te se dalje inspirira raznim teorijama, poput Žižekove o ideološkim prividima ili Lacanove o zrcaljenju u Drugima. Iako je diskurs gust, teorijski vrlo potkovan i fokusiran na simptomatsko, autorica analizira mnogo konkretnih 'slučajeva' i lucidno povezuje različite fenomene današnjice, tako da će knjiga zaintrigirati i čitatelja/icu bez hard core teorijskih sklonosti. U njoj su manje ili više opširno prokomentirane mnoge medijske pojavnosti i teme: od snuff filmova, Avatara i amaterske kulture Mreže do Juliana Assangea, arapskog proljeća, internetske cenzure i ljudskih prava u Kini.

Autorica suvereno dekonstruira i srednjostrujašku i moralističku kritiku kompjuterskih igara koja se temelji na traženju paralelizama između stvarnoga i virtualnoga te uzroka devijantnog ili kriminalnog ponašanja pojedinih pasioniranih igrača. Ona preokreće tu ustajalu matricu i umjesto uobičajene osude vizualizacije, grafike i sadržaja igre (masovne likvidacije neprijatelja, opće pucačine i sl.), kao navodno glavnih uzroka nasilja po američkim školama, usredotočuje se na strukturu igre te utvrđuje kako algoritam određuje realističnost i kako postoje sličnosti ritma jezika digitalnih medija i ritma stvarnosti.

Posebno su zanimljive i za ovu sredinu autentične analize 'tri novomedijska šoka' na domaćem terenu, a to su Severinin pornovideo, cenzura blogova i slučaj lažnog Sanadera u Jutarnjem listu. U njima se kristaliziraju i mnoge osjetljive teme novih medija, poput pitanja autorskih prava, tipa širenja informacija u mediju koji nije hijerarhiziran, prevladavanja pornografije u otvorenom mediju, krađe identiteta, odnosa realnosti i virtualnosti i sl.

Zamke internetske revolucije

Možda najaktualniji i najprovokativniji dio knjige odnosi se na kritiku optimističnih naracija o demokratičnosti Mreže i njezine uloge u građanskim prosvjedima i oslobodilačkim revolucijama u svijetu. Na slučajevima arapskog proljeća i Facebook revolucija autorica odlično pokazuje skriveno djelovanje ideologije i mehanizme uspostavljanja hegemonija i kontrole. Za nju je Mreža prije svega javno dobro, dok su Facebook, Twitter i sl. samo platforme na tom javnom dobru, na kojima korporacije jasno propisuju načine korištenja i nadziru ponašanje korisnika. Analiza dalje vodi do zaključka da je tu riječ o privatizaciji javnoga dobra od strane medijskih korporacija, a zatim i sve snažnijim 'ograničavanjima Mreže' i gubitkom njezine načelne otvorenosti. Današnje korporacijsko zaposjedanje mrežnih prostora, uvođenje novih restrikcija i istodobna normalizacija krađe osobnih podataka u neke komercijalne svrhe ili u ime navodne sigurnosti korisnika, navještaju pomrčine javne sfere u budućnosti.

Korporacijska, postideološka zaposjedanja Mreže dovode u pitanje tako samu narav medija, pa i mogućnosti organizacije učinkovitoga otpora. Autorica sugerira da se s internetom događa isto što i s Cvjetnim trgom – privatizira se javni prostor i time perpetuiraju neoliberalni model, društvena kontrola i novi oblici podčinjavanja. Takvo paralelno čitanje događanja na Mreži i događanja u gradu dobro ukazuje i na autoričin aktivistički impuls i njezinu potrebu osnaživanja alternativnih modela i kultura otpora, pa i pomoću toga da ta kultura osvijesti neke vlastite mitove.

Katarina Peović Vuković: Mediji i kultura: Ideologija medija nakon decentralizacije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2012.