Redatelj Janusz Kica postavio je Shakespearovu tragediju 'Kralj Lear' u zagrebačkom HNK na nov, suvremen način.

Premda su naznačene sve obiteljske tragedije i političke intrige iz Shakespearovog originala, Kica je ogolio dramu i naglasak stavio na odnose unutar obitelji te na pitanje što se događa s čovjekom kad ostane bez titula, funkcija i privilegija, odnosno, što čovjek treba doživjeti i proći kako bi poput kralja Leara duhovno i emotivno sazrio. 

Da bi na taj način interpretirao poznatu Shakespearovu priču o kralju Learu koji traži dokaze ljubavi od svojih kćeri, odlučio se za vrlo preciznu i jasnu režiju u kojoj se logično nižu poetične, dojmljive slike, a priča se prati s lakoćom. Sve je s mjerom, što je inače Kicina karakteristika, ništa nije suvišno, nema praznih eskapada niti lažnih emocija. Na sceni HNK gledamo komornog, intimističkog 'Kralja Leara', koji, oslobođen renesansnih kostima i opterećujućeg dekora, govori i o padu i propasti kralja Leara, ali i o dilemama današnjeg vremena. 

Na ogoljeloj sceni kojom dominira golemi pozlaćeni, pomični zid (Numen i Ivana Jonke), uz pomoć svevremenih, a opet vrlo modernih, avangardnih kostima Eve Dessecker, uz razorno dobar zvuk Tamare Obrovac i impresivno plavičasto svjetlo Aleksandra Čavleka, Kica je izgradio svijet koji je istovremeno i Shakespearov i naš, sadašnji, i u čijem središtu stoje glumci i njihove interpretacije. Tome mu je uvelika pomogla Lada Kaštelan svojim prijevodom i jasnom dramaturgijom te zbog toga Shakespearove misli, kao što su 'i psa se sluša kada je na vlasti', 'proketstvo našeg vremena je da luđaci vode slijepce', 'ništa ne može toliko uništiti kao nezahvalne kćeri' i druge, zvuče toliko suvremeno i aktualno. 

Predstava počinje dojmljivom scenom u kojoj Luda, u polumraku, proriče kaos i propast poretka, završava Edgarovim pozivanjem na otvorenost prema emocijama, a između preispituje neke od najukorijenjenijih moralnih i društvenih konvencija, stavljajući naglasak na sudbinu pojedinca i ono što je univerzalno u psihološkom funkcioniranju svih ljudi. Tako postavlja pitanja o odnosu oca i kćeri, o dokazivosti i mjerljivosti ljubavi (očinskoj, sestrinskoj, supružničkoj...) riječima, o odanosti obiteljskim vrijednostima, o spremnosti da se laže zbog nasljedstva, o položaju i pravu kopiladi unutar obitelji, odnosno društva, o preljubu, vjernosti... Kica, kao uostalom i Shakespeare, propituje jesu li ti odnosi temeljeni na ljubavi, podršci i povjerenju, ili su oni tek društvena ili krćanska konvencija, obmana i laž.

S druge strane, na društvenom planu, Kicin kralj Lear jasno progovara o kaosu, koje nastupa na kraju jednog razdoblja, nakon sloma kraljevstva ili društvenog uređenja nakon čega, čini se, nema mogućnosti obnove. Kralj Lear je abdicirao i gubi razum, kraljevstvo je podijeljeno, stvaraju se političke frakcije, divljaju razni sukobi, a dvije kćeri nasljednice u želji za moći i vlašću pokazale su prava lica. Zemlja je poharana, a svijet kakav je postojao nestao je zauvijek. Katastrofična vizija svijeta uzrokovana ljudskom pohlepom, egoizmom i manjkom ljubavi. Gdje je izlaz? Ima li budućnosti? I tko je danas taj kralj Lear?

'Kralj Lear' Janusza Kice može se čitati i kao drama našeg vremena. Naime, u Kicinom konceptu može se nazrijeti sukob dvaju društava, jednog bivšeg koji nestaje ili je već nestao, te dolazak drugog, novokomponiranog beskrupuloznog kapitalizma, kojeg simboliziraju Learove kćeri, a u slučaju Hrvatske kojekakvi 'todorići'. Također, apostrofirana je tema kaosa koji se javlja kod svake smjene vlasti, kad jedni odlaze, a drugi tek zaposjedaju prijestolja ili ministarske ili državničke fotelje. Tu je i pitanje smjene generacija i vrijednosnog i etičkog sustava, koji je nestao s tim prethodnim naraštajima s čime se i mi kao zemlja zadnjih godina izravno suočavamo. No možda je najizraženija studija starosti ispričana kroz pad i totalnu degradaciju kralja Leara, koja nas usmjerava prema problemma hrvatskih umirovljenika, manjku staračkih domova i općenito neosjetljivosti društva prema starima i nemoćnima.

U tako postavljenom 'Kralju Learu' moglo se nazrijeti i pitanje o tome što slijedi nakon te političke i ideološke smjene, hoće li aktualni kaos zamijeniti red, neki novi poredak, ili rat, možemo li pobjeći ovom ludilu kojem svjedočimo, bez obzira radilo se o stanju u hrvatskoj politici, gospodarstvu ili kulturi, školstvu i znanosti, i možemo li ponovno pronaći neko uporište, moralno, etičko ili filozofsko. I jesu li to uporište emocije, koje apostrofira na samom kraju lik Edgara, zaključujući 'u tužnom ovom dobu moramo govoriti što osjećamo, a ne ono što bi trebalo'.

Glumački čarobnjak Predrag Miki Manojlović, po prvi put u zagrebačkom HNK-u, interpretirao je ostarjelog, neuračunljivog i mahnitog Kralja Leara na posve nov, suvremen način. Iskazujući svoj golemi glumački talent i iskustvo igrao je Leara s pomakom, 'iznutra', bez nepotrebne patetike i napornog patosa, kao lucidnog i na trenutke zaigranog i luckastog kralja, koji se već idućeg trenutka pretvara u gnjevnog i bijesnog starca, a zatim u izigrano, razočarano, dementno i izgubljeno biće, koje svjedoči padu svoga kraljevstva i gubitku svog razuma. Manojlović ne glumi, on se u potpunosti ogoljuje, on jeste taj Lear, taj nekad oholi kralj, a sada usamljeni starac koji zbog gubitka krune i udaraca bezobzirnih kćeri doživljava preobrazbu i sazrijeva kao čovjek. Ali on je u isto vrijeme i pripadnik današnje generacije staraca, koja boluje od demencije ili Alzheimerove bolesti, i ne snalazi se u novom korporativnom kapitalizmu.         

Luda Krešimira Mikića funkcionira kao Learov alter ego, njegova sjena i savjetnik, koji na samom početku predstave proriče kaos, a zatim komentira ili analizira događaje, donoseći opaske poput 'Nisi smio ostarjeti prije nego što dođeš pameti', 'Da barem čovjek vidi ono što ne može njušiti', ili 'Lud je onaj tko povjeruje u pitomost vuka, u zakletvu kurve na vjernost'. Mikićeva Luda je poput nekog mudrog vodiča koji otvori neki začepljeni misaoni i duhovni kanal, no ne docira nego samo ukazuje, osvještava i demistificira.

Ana Begić je sve bolja. Ona kao Goneril, Learova najstarija kći, utjelovljuje svu lukavost i bešćutnost kćeri, beskrupuloznost sestre trovačice 'zvjerskog srca' i nemoralnost preljubnice, koja ne preže ni od čega kako bi stekla i zadržala imetak i položaj. To posebno dolazi do izražaja u dirljivoj sceni gdje zajedno sa sestrom Regan, Learovom srednjom kćeri, hladnokrvno objašnjava Learu da mu ne treba pratnja od stotinu ljudi, zatim ni od 50, ni od 25, da bi na kraju obje zaključile da mu ne treba nitko ('I zašto trebaju vam vaši ljudi uopće'), dok Lear u agoniji zbori 'Zbog čega, zbog čega, i prosjak ima nešto što mu ne treba!'.

Iva Mihalić kao Regan dobro interpretira zlicu, njezina hladnoća je ubojita, međutim, ta hladnokrvnost i bezobzirnost zapravo pokazuju, kao i kod Goneril, kidanje veza s tradicijom i obiteljskom konvencijom te dolazak nekog novog, ishitrenog indvidualizma, koji se temelji na egoizmu i isključuje brigu za druge i altruizam.

Jadranka Đokić kao Cordelia, Learova najmlađa kći, pomalo je distancirana, ne igra igre i ne služi se lukavstvima kako bi ocu dokazala svoju ljubav i dobila trećinu kraljevstva. Njena Cordelia razumije da se ljubav ne treba dokazivati laskavim riječima nego se pokazuje djelima. Ona je zapravo predstavnik te nove generacije koja odbacuje konvencije dvora i ponaša se u skladu s dolaskom novoga društva.      

Goran Grgić igra Grofa od Kenta jasno i precizno, na trenutke blago nalikujući današnjim tjelohraniteljima, Milan Pleština je vrlo izražajan kao Grof od Gloucestera, dok je Mislav Čavajda kao Edgar, Gloucesterov sin, dao jednu od svojih boljih interpretacija, konačno ispoljivši i u HNK-u svoj talent. Preobrazbe njegovog Edgara (od Toma prosjaka do duha) vrlo su dojmljive, pogotovo na fizičkoj razini, posebno u ključnoj sceni s Learom, kad kralj u agoniji spoznaje nezahvalnost svojih kćeri, te kad njegov otac, sad već slijepi Grof od Gloucestera, želi počiniti samoubostvo. Bojan Navojec igra zlotvora Edmunda, Gloucesterovog nezakonitog  sina, kao oličenje bešćutnosti, hladno i na distanci, ne propitujući svoje postupke i djela. On jasno daje do znanja da je frustriran pozicijom kopileta i to mu daje snage da krene u svoj bezobzirni rat.      

U ostalim uloga pojavljuju se Ivan Glowatzky kao Vojvoda od Albanyja, Gonerilin muž, Luka Dragić kao Vojvoda od Cornwalla, Reganin muž, Alen Šalinović kao Oswald, Gonerilin komornik, Damir Markovina kao Plemić u Cordelijinoj pratnj, Ivan Jončić kao Francuski kralj, Silvio Vovk kao Vojvoda od Burgundije, Ivan Colarić kao Prvi sluga, te Ugor Korani kao Drugi sluga. Svi oni pridonijeli su uspjehu predstave koju je premijerna publika ispratila ovacijama, premda su se kasnije mogla čuti podvojena mišljenja.