Dramski autor, ili prvenstveno dramski autor koji i proze ima sasvim dovoljno, Šnajder je jedan od onih koji ne mogu bez svoje biografije. Iako je besmisleno tražiti granicu autobiografskog u umjetničkom proizvodu, pogotovo u književnosti i to još dramskoj, u ovom specifičnom slučaju biografija je, barem u posljednjih dvadesetak godina, relevantna činjenica i, riječima službenika na sličnim poslovima, ali s druge strane domaćeg izvedbenog niza, zaslužena tema. Čovjek pamti svoje usude, pa nerijetko o njima i piše – u novinskim kolumnama, u esejima koji su nepravedno zanemareni dio njegovog opusa, i u dramama, izravno ili manje izravno. Ovoga puta učinio je to vrlo izravno, do mjere da je detalje surove zbilje prelomljene preko leđa trudbenika domaćeg običnog teško, na trenutke i gotovo nepotrebno, ponovno gledati.

Koliko puta se može prevariti smrt, pita se protagonist ovog komada i istodobno odgovara negativnom logikom: toliko puta koliko nisi ni živio. Na toj formuli apsolutnog osobnog i društvenog neuspjeha gradi Šnajder svoj mirakul o prošlosti koja ne želi proći, a ne može ni umrijeti. Jer dok se barem jedan od vjerovnika sjeća svojih nepropupalih, ali propalih udjela, ta transakcija koju samo pristojnost ili kukavičluk ne zovu pljačkom, ona još nije likvidirana, u financijskom i moralnom smislu. No u eshatološku raspravu Šnajder ne ide, jednostavno zato što posljednje stvari u nekim svjetonazorima ipak jesu posljednje, a materija je ipak samo materija, s duhom čovječjim, a ne nekim drugim. Zato Gregor Samsa, kako je Kafki u referencijalni spomen nazvan glavni gubitnik ovog komada, neće hodati hodnicima Hada i daviti prisutne svojim uspomenama, što je u neku ruku i dobro. I on, naime, zaslužuje odmor.

'Enciklopedija izgubljenog vremena' Šnajderov je obračun s radničkom klasom koja odlazi u raj, a ne bi smjela. Ne samo zato što, po nekim definicijama, u njega ne bi ni trebala vjerovati, nego zato što bez nje ne ostaje ništa – tek foliranti, preprodavači, majmuni, gangsteri i kako je već glasio naslov onog gigantskog biografskog panoptikuma suvremene Hrvatske. U liku Gregora Samse mogu se pročitati mnogi danas zaboravljeni junaci udruženog rada u šumi ili za strojem, oni odliveni u bronci koji su svoje ime posudili školama, bolnicama i vrtićima, a i to se pokazalo da je tek na kratak rok. Jednako tako, taj radnički Svatković jest i svaki onaj kotačić društvenog razvoja, koji se privatno i mogao šaliti s parolaškom matematikom i tvrditi da 'elektrifikacija jednako komunizam minus industrijalizacija', ali je u ostatku dana revno 'služio narodu'. A onda od naroda, a i od službe, nije ostalo ništa, samo država i teza o dvije stotine bogatih obitelji.

No sve to opće je poznato, ili bi trebalo biti onima koji oči drže donekle otvorenima. I zato Šnajderov posttranzicijski mirakul, s utjecajima pokupljenim iz raznih epoha, od srednjovjekovnih prikazanja preko ruske avangarde do suvremenosti, nije zaum na tragu Harmsa i Vvedenskog, nego poput njegove proširene kolumne. Svi problemi o kojima i inače piše, i koji su njegove opsesivne teme, i u ovom su tekstu okupljeni u jednoj, možda upravo zato, ni po čemu posebnoj sudbini. Drugim riječima, u ovom mirakulu ne smeta izostanak logike, nego previše nje. Točnije, previše činjenica, svih onih koje se danas mogu čitati ne smo na naslovnicama, nego i na transparentima. Pa tu ne pomaže ni autorova duhovitost u igrama riječima i značenjima, specifična šnajderovska eruditska kozerija prevučena sarkazmom i u formi razgovornoj,ili onoj koja je bila razgovorna dok jezik još nije služio samo za 'lajkanje'.

Utoliko ovaj tekst puno više podsjeća na Weissova 'Mockinpotta', doduše s malo većom sklonošću lijevoj nego desnoj cipeli. I Gregor susreće Boga, i on nije onakav kakav bi trebao biti, čak i da jest mogao ne dopustiti koncentracijske logore i sve ostale strahote prema kojima je privatizacija tek sitniš. Taj Bog mu neće i ne može pomoći. jer ga jednostavno nije briga, pa i Šnajderov junak reagira jedino kako može, prosto i javno, instinktom kvalificiranog radnika u željezariji, dakle 'teškog metalca'.

U režiji Snježane Banović, koja se tekstom poigrala koliko joj je struktura dopuštala, a scenom koliko skromni uvjeti u Varaždinu mogu podnijeti, predstava pati od doslovnosti privlačnosti i karikaturalnosti. Ovo prvo pojavom odrađuje Anđelina Des Todes, ili Smrt, Leone Paraminski, a drugo, od početka do kraja bez promjene, u glavnoj ulozi forsira Mladen Vasary

S druge strane njegovih koliko zavodljivih toliko i proračunatih glumačkih afekata stala je Hana Hegedušić, kao jedan od življih i manje predvidivih, ali nažalost marginaliziranih, dijelova predstave. Ukratko, ova produkcija može izdržati provjeru koncentrirane publike, unatoč zanatskim rješenjima kao što je scenografija Dinke Jeričević ili namjerno istrošena citatnost glazbe Mate Matišića, jer sveukupno riječ je ipak ne o čudu nego vrijednoj freski koja čeka svoje mjesto u muzeju revolucije.