Nakon žiriranja i odabira radova pokazalo se da se dio autora, kažu kustosice Salona Martina Miholić i Mia Orsag, performativno referirao na zadanu temu koristeći jezik angažirane umjetnosti koja tematizira ili komentira društvene probleme, drugi su polazili od tematiziranja nasljeđa javnog prostora i simboličkog urbanizma, a neki tematizirali sudbine umjetničkog djela koje se s jedne strane ne može prodati, a s druge strane ga umjetnici često nemaju gdje arhivirati i čuvati.

'Prisutno je i promišljanje praznine i materijalnosti objekta koji je sveden na vanjsku teksturu ili zamišljeni umjetnički čin putem medija skulpture instalacije, site-specifica i slike. Neki radovi preispituju novo okruženje kod umjetnika/ca koji su promijenili mjesto boravka, a neka djela polaze od nastanka crteža i pitanja materijala kojim stvaramo umjetničko djelo', kažu kustosice.

Što su mladi umjetnici pokazali?

Zakida li umjetnik izostankom sadržaja nekog za nešto ili samo sebe?

Umjetnica Ana Zubak, poznata po projektu 'Najviše bi se griješilo kad bi se gradivo učilo napamet' u kojem je promišljala o kompleksu bivše vojarne u lokalnom kontekstu u Koprivnici, izložila je video 'Bez sadržaja / Umjetnica u štrajku'. Taj rad je nastao, kaže, nakon njezina iskustva s radnicama DTR-a čije je svakodnevne štrajkove fotografirala i tako im pomogla da skrenu pozornost na svoj slučaj. Kaže da su razgovarale o raznim temama, od pozicije žene radnice do potplaćenog i prekovremenog rada, a također su razmatrale razne strategije koje se koriste pri štrajkovima.

'S obzirom na to da i meni kao umjetnici moj rad najčešće nije plaćen ili je potplaćen, njihova pozicija bila mi je vrlo bliska i odlučila sam razmotriti primjenjivost njihovih strategija na područje svojeg djelovanja. Za prvu iduću izložbu na koju sam bila pozvana, a nije uključivala honorar, iako je bila očekivana produkcija novog rada, snimila sam video u kojem gledatelja protestno zakidam za sadržaj umjetničkog rada. Dakle, preuzimam ulogu radnice u štrajku, obustavljam očekivanu proizvodnju i primjenjujem metodu kojom skrećem pozornost na radnika/icu u štrajku – zviždanje', kaže Ana Zubak dodajući da time postavlja i brojna aktualna pitanja, kao što su hoće li itko primijetiti kada umjetnik obustavi svoj rad, može li umjetnik izostankom sadržaja zakinuti nekoga za nešto, ili uvijek i isključivo samoga sebe, s obzirom na čest argument da umjetnici stvaraju iz nužde, odnosno unutarnje potrebe, čime se njihova pozicija mistificira i udaljuje od klasičnog poimanja rada.

Ljudski karakteri kao kemijska svojstva elemenata

Umjetnica Ana Vuzdarić izložila je rad 'Vodikova tranzicija', koji se temelji na tri kemijska elementa – vodiku, natriju i kloru, a bavi se pozicioniranjem pojedinca, kaže, 'u kontekstu sezonskog rada, izmještenosti, geografske izoliranosti, privatnog i poslovnog' kojim na lirski način 'provodi svakodnevne situacije kroz metafore kemijskih elemenata i nebeskih tijela Sunčeva sustava'.

Objašnjavajući povezanost svog rada s temom 'Troškovnik' Salona mladih, Ana Vuzdarić rekla je kako kemijska svojstva svakog odabranog elementa opisuju određeni skup ljudskih karakternih osobina.

'Tako je vodikova tranzicija metaforički vodikov pokušaj pretvorbe u natrij. Kako bi se uklopio u ekonomske uvjete u kojima se našao vodik mora, ako ništa drugo barem naizgled, poprimiti izgled pozitivnog lakovezujućeg natrija. Što me dovodi do klora kao trećeg kemijskog elementa i metafore za korporaciju? Ako natrij predstavlja savršenog zaposlenika, onda je klor savršeni poslodavac, jer koliko god natrij želi podijeliti svoj elektron, toliko ga klor želi prihvatiti. Samo treba zamisliti najrašireniji spoj natrija i klora – kuhinjsku sol! Međutim, dovoljno je malo vode da se ta spona raskine i natrij i klor nađu se kao slobodni radikali ponovo na tržištu rada', objasnila je umjetnica.

Govoreći o preživljavanju od umjetnosti, naglasila je da većina njenih kolega umjetnika ne živi isključivo od umjetničkih honorara, već kombiniraju više honorarnih poslova, rade u školama, na filmovima, u marketinškim agencijama i sl.

'Kako je tržište umjetnina malo, a za nove medije praktički nepostojeće, zapravo rijetko tko nakon završene akademije očekuje da će za život zarađivati isključivo umjetničkim radom u užem smislu', istaknula je Ana Vuzdarić.

Koji je smisao, svrha i vrijednost umjetnosti?

Melinda Šefčić, jedna od najzanimljivijih umjetnica nove hrvatske scene, predstavlja se na 33. salonu mladih umjetničko-istraživačkim radom 'Troškovnik i vrijednost umjetničkog djela', u koji je uključeno deset umjetnika, izlagača na ovogodišnjem Salonu mladih. Kaže kako u tom svom istraživanju propituje bitne probleme vezane za vrijednost i cijenu umjetničkog rada pokušavajući pronaći odgovore na pitanja kao što su kako, kome i za koliko novaca prodati svoje radove, znamo li koja je subjektivna, a koja objektivna vrijednost umjetničkog djela, jesmo li svjesni da kupnjom rada ulažemo u umjetnika i u njegov daljnji razvoj te da kupljeno djelo s vremenom može dobiti na vrijednosti. Rezultate tog svog istraživanja pokazat će tijekom trajanja 33. salona mladih.

'Ideja i prijavljivanje ovog rada na natječaj bilo je potaknuta mojim osobnim iskustvom na tržištu umjetnina. Premda sam za vrijeme i nakon zatvaranja samostalne izložbe 'Introspekcija' u Galeriji Greta u proljeće ove godine imala nebrojno upita za otkup mojih radova, nisam ih uspjela prodati. Ljudi koji su me kontaktirali za otkup, čuvši za cijenu radova, odmah su odustali od kupnje, s izlikom kako im je to preskupo. Tada sam se zainteresirala za područja umjetnosti i tržišta te vrednovanja umjetničkih djela na nepostojanom hrvatskom tržištu', kaže Melinda Šefčić.

Na pitanje kako vidi položaj mladih umjetnika u Hrvatskoj s obzirom na financijsku situaciju i mogućnost življenja od umjetnosti, Melinda Šefčić odgovorila je kako je umjetnikov posao isti kao i svaki drugi, jer se on školuje kako bi dobio znanje, širinu, iskustvo, pa i diplomu kojom može opravdati sebe i svoju vrijednost i raditi ono za što se školovao, a zatim od toga i živjeti.

'Nažalost, umjetnik često ne uspijeva živjeti od svoga rada. Uspijeva preživljavati ili se mora okrenuti nekom drugom vidu rada i zarade što ga odvraća od onoga za što je predodređen, a to je stvarati i raditi umjetnost. Prodaju umjetničkog djela nerijetko sputava platežna moć građana, točnije nedostatnost financija za osnovne životne potrebe, što umjetnost prevodi u luksuz. Dodatno, zahvaljujući tehnikama umnožavanja dolazimo do hiperprodukcija jeftinih umjetnina koje siluju današnje tržište i postaju dostupne širokim masama, pri čemu se smanjuje vrijednost autentičnog umjetničkog djela. A tako dolazi i do gubitka aure umjetničkog djela i autonomije samog umjetnika. Umjetnost danas utjecajem globalizacije i komercijalizacije postaje sve bliža modi i trendu, pri čemu gubi ono iskonsko, svoju pravu vrijednost i istinu', objašnjava Melinda Šefčić zaključujući da upravo zbog toga provodi svoje istraživanje 'Troškovnik i vrijednost umjetničkog djela' kako bi dobila odgovore na pitanja o smislu, svrsi i vrijednosti umjetnosti.

'S obzirom na nepostojanje tržišne ekonomije u umjetničkom području, mogu reći da je pitanje življenja od umjetnosti više stvar sreće i pravog trenutka, definitivno pravih ljudi i poznanstava, nego talenta i kvalitete samog rada. Sve dok se pojam kulturnog proizvoda u Hrvatskoj ne definira i ne zaživi, nećemo uspjeti razumjeti ni početi razmišljati o pojmu tržišta kako takvog, a tako ni živjeti od samog stvaralaštva i umjetnosti', poručila je Melinda Šefčić.

Radi za industriju ili u potpunosti odustani od umjetnosti

Mlada umjetnica Ana Sladetić, poznata po radu 'Where is _ home?', koji je bio izložen na izložbi 'New Prints' u Međunarodnom grafičkom centru u New Yorku, na 33. salonu mladih predstavila se projektom 'Untitled: 2008.–2016.'. Taj rad sastavljen je od njezinih dosadašnjih radova - knjiga, časopisa, monografija, kataloga i deplijana,koje je dizajnirala za druge umjetnike, galerije, muzeje, tvrtke i agencije kako bi zaradila honorar i potom se mogla baviti umjetničkim radom.

'Takav način rada, kad umjetnik radi za druge kako bi financirao svoje projekte, često se smatra manje vrijednim, ponekad i sramotnim. Zato je ovaj moj rad moj stup srama. Naime, shvatila sam da kao mlada umjetnica ne mogu računati na financijsku potporu države i institucije pa ako se želim baviti umjetnošću, moram sama financirati svoje umjetničke projekte', kaže Ana Sladetić objašnjavajući da je odabrala primijenjeni dizajn upravo zato kako bi mogla živjeti od svoje umjetnosti.

'Dizajner može živjeti od svojeg umjetničkog zanata i primijenjenog dizajna radeći za različite industrije koje traže umjetnički ili dizajnerski angažman, od marketinških agencija i televizija, pa do filmskih i kazališnih setova, scenografije, nakita, keramike i modne industrije. U suprotnom, ako ne prihvati takve okolnosti i odrekne se svog umjetničkog rada, može prolupati ili odustati u potpunosti od umjetnosti', istaknula je Ana Sladetić.