Seks i smrt, spolovila i lubanje, vjerojatno najzahvalnija tematika suvremene industrije zabave, ali i par drugih domena kulturne produkcije koje obično stoje izložene po galerijama i zovemo ih umjetnošću. Vjerojatno se u velikoj mjeri trebamo zahvaliti Frojdovom nasljeđu s početka 20. stoljeća što su libidinalne teme eksploatirane u svim smjerovima, pa ako je erotika završila u sto igračaka i parodija, onda je smrt postala modni detalj. Nedavno otvorena izložba u pariškom muzeju Maillol u svojem presjeku radova koji se izravno bave ikonografijom smrti kroz epohe pokazuje upravo to – kako smo stigli od Caravaggiovog svetog Franje u molitvi koji skrušeno drži glavu ljudskog skeletona ne bi li se konstantno podsjećao na ništavnost i prolaznost zemaljske egzistencije do postera Hirstove lubanje optočene dijamantima ('For The Love Of God'), prodanom navodno za 100 milijuna dolara jednom investicijskom konzorciju kojeg je i sam Hirst član, a koji je posut dijamantnim prahom. Čovjek se stvarno zna eksploatirati.

Smrt je danas svugdje, prisutnija no ikada, no proporcionalno lišena svoje prijetnje i težine. Po izlasku sa izložbe posjetitelji, osim kataloga, mogu kupiti niz majica, lanaca, prstena, narukvica, novčanika i torbica s kosturskim glavama, kao da su kustosi i sami htjeli ironijski potkopati postav i pokazati da nakon dvije tisuće godina umjetničkog tematiziranja ljudske lubanje ista još najviše intrigira kao privjesak. No, vratimo se nakratko izložbi čiji su najjači aspekti upravo suvremeni umjetnici.

Možemo prigovoriti Damienu Hirstu da je više radio na svom brandu i prodaji nego na inspiraciji, uz sveopću podršku trgovaca umjetnina koji su napuhali još jednu legendu na čijem će mešetarenju othraniti sljedećih par generacija potomstva, no Hirstova preokupacija smrću koju pratimo od čuvenih ovaca i krava u formaldehidu rezultirala je genijalnim serijalom lubanja od kojih se neke mogu razgledati i u muzeju Malliol i koje su definitivno među tucet radova koji snažno dominiraju izložbenim prostorom. Bilo da im je stavio mesarske noževe kroz usta i nosnice pod naslovom 'The Death Of God' ili ih optočio stotinama mrtvih muha u djelu 'The Fear Of God', ljudi pred Hirstom stoje ukopani.

Za 20 i 21. stoljeće ljudski kostur više nema skoro nikakvu katarzičku funkciju. Zadnji izdisaj tog moralnog metaforiziranja lubanje dogodio se s barokom u 16. i 17. stoljeću. Počevši od antičkih mozaika s inskripcijama 'Memento mori', sjeti se da ćeš umrijeti, preko kasnosrednjovjekovne alegorije plesa smrti (Danse macabre), prikaz čovječjeg kostura se odigrava sub specie aeternitatis... Prolazost i ispraznost užitaka, slave, imetka. Prošlo je stoljeće spustilo loptu na zemlju, ljudske su kosti nakon svjetskih ratova i industrijalizacije smrti postale stvar statistike, jer tražiti metaforu u milijunima pogubljenih bilo bi veći horor od samog čina.

A lubanju je iz ruku Caravaggiovog svetog Franje Aiškog na zemlju spustilo i dijete u videoisječku Paola Canavarija iz Beograda 1999. godine. Klinac nekoliko minuta ispred zgrade tehnicira s plastičom replikom kostura ljudske glave, dok će Marina Abramović u svojem radu 'Carrying the skeleton I' na leđima nositi kostur s misijom da vrati život poginulima u ratu u Bosni. Ništa manje prodoran nije ni rad jedinog nezapadnjaka u čitavom postavu. Indijac Subodh Gupta okružit će svoj gigantski odljev lubanje okružen gomilom kuhinjskog posuđa što podsjeća na svetačke medaljone kad ga gledate s drugog kraja dvorane.

Izbor isključivo autora zapadnog kulturnog kruga nije bio toliko posljedica pariškog muzejskog imperijalizma, da ga tako simpatično nazovemo, koliko činjenice da se nijedna druga religija ne može mjeriti s kršćanstvom kad je riječ o ikonografiji smrti i njezinom kultnom i kulturnom promocijom. Pa gdje su se vjernici još toliko otimali za rebra, kralježnice, bedrene kosti, zdjelice i lubanje svojih duhovnih idola?

No, nećemo vam pokvariti doživljaj prepričavanjem čime ćete sve biti bombardirani posjetite li muzej Malliol do 28. lipnja, do kada je izložba Vanités otvorena. Nabacimo tek par natuknica: čeka vas tu poneki Picasso, Warhol, Géricault, kao i prvi naručeni portret lubanje u povijesti slikarstva koji je prema rendgenskoj snimci glave naručitelja Françoisa Pinaulta, trećeg najbogatijeg čovjeka Francuske, odradio Poljak Piotr Uklanski i obojio ga prilično psihodelično. 'Ispraznost nad ispraznošću. Sve je ispraznost', rekao bi biblijski Propovjednik. Danas znamo, referirao je na dva kata prilično dobre izložbe.