Okrugli stol 'Književno prevođenje nekad i sad', što ga je organiziralo Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP), održan je u ponedjeljak navečer u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, gdje je i otvorena deveta izložba 'Od izvornika do prijevoda' članica i članova DHKP
Nakon otvaranja izložbe prošlogodišnjih književnih prijevoda, književni prevoditelji Damir Biličić, Anda Bukvić, Tomislav Kuzmanović, Ivan Matković i Nada Šoljan odgovarali su na pitanja voditeljice okrugloga stola Lade Silađin o svojim iskustvima, uspomenama, očekivanjima i razočaranjima u prevoditeljskom poslu.
Nada Šoljan napomenula je kako je ona počela prevoditi ono što su preporučivali tolerantni ljudi te dodala kako je prije puno prevodila pa je od zarade mogla živjeti. Bilo je puno uspješnih situacija, no novine, nažalost, kad objave vijest, gotovo i ne spominju prevoditelja, istaknula je ustvrdivši kako je možda i o prevođenju trebalo pisati na senzacionalistički način.
Nisam imala posebna očekivanja od svoga prevođenja, ali sam htjela, kako je rekla, da to bude dobro napravljen prijevod. Šoljan je posvjedočila da je često ispravljala svoje prijevode, čak i onda kad su bili u tiskari jer, ocijenila je, prijevod nikad nije dovoljno dobar, uvijek može biti bolji.
Amerikanist Vanja Matković podsjetio je kako je u početku počeo prevoditi s hrvatskoga na engleski jezik jer su se ti prijevodi bolje plaćali. Smatra kako je 'nada u prevodilaštvo u silaznoj putanji' pa se i sam, kako je rekao, više ne bavi prevođenjem. Današnji studenti više ne dolaze na fakultet zbog književnosti nego zbog učenja jezika, kazao je Matković dodavši kako im znanje jezika omogućuje zapošljavanje, a književnost doživljavaju kao balast. Po Matkovićevim riječima, velike jezične kulture poput engleske i njemačke, za razliku od hrvatske, mogu si priuštiti svakih deset godina novi prijevod velikih književnih djela.
Anda Bukvić smatra pak kako poticaj za prevoditeljski rad dolazi iznutra, u samoj osobi pa je jedino problem koliko se od toga rada može živjeti, Tomislav Kuzmanović poželio je više eksperimentiranja i igre u prevođenju, a Damir Biličić ustvrdio kako je, bez obzira na vrijeme i tehnologiju, uvijek bilo pojedinaca koji su inzistirali na kvaliteti prijevoda, no i on smatra kako je nada u prevodilaštvo, kao cijenjen i unosan posao, u silaznoj putanji.
