Kad nešto prijeđe u legendu, možda je i bolje da tamo i ostane. Nije riječ o kralju Arthuru i njegovim avanturama, nego prvenstveno o Montyju Pythonu, činjenici koja ima i personaliziran i žanrovski oblik. Eric Idle, onaj kovrčave kose najpoznatiji po specifičnom izgovoru i songu 'Always Look on the Bright Side of Life', priznaje da je scenarij i stihove za 'Spamalot' napisao 's užitkom mažnjavajući' iz originalnog filma 'Monty Python i Sveti gral'. Najbolje skečeve je ostavio, a ostale pokupio iz bogatog Pythonovog kataloga ili nadopisao, majstorski kombinirajući zadatosti forme mjuzikla. Sve to, naravno, s ironičnim i dekonstrukcijskim odmakom, što je zaštitni znak pajtonovskog humora koji je, kako se uobičajeno tvrdi, pomaknuo granice smiješnog.

Međutim, 'Spamalot' je istodobno sasvim u okvirima žanra zabavljačkog glazbenog kazališta. Kad se ruga s formom velikog ljubavnog songa, ipak ga ima, a kad ironizira Las Vegas ili Andrewa Lloyda Webbera, na koncu im nalikuje. Takvih primjera ima još, jer riječ je zapravo o logičnom mainstream dodatku nečega što nije bilo i nije trebalo, iako je možda željelo, biti dio srednjostrujaške industrije zabave. Taj paradoks je nerazrješiv sa svime što iz radikalnosti periferije i mladenačke zanesenosti ili bunta uđe u 'prvu ligu', a pogotovo kad je razmak između originala i eksploatacije tridesetak godina. 'Spamalot' danas nije ni nov niti originalan, nego gotovo lektirna činjenica koja zabavlja poznatošću i ispunjavanjem očekivanja, ali ne ushićuje. Ono što je nekada bilo drsko i provokativno, danas je kanonizirano, pa iako je pajtonovski besmisao još uvijek lud i blesav, sad izaziva smijeh bez revolucionarnih primisli.

Ipak, ova predstava ima sasvim posebnu kvalitetu, koja ne poništava sve ostale. Komedijin 'Spamalot' nastavak je suradnje primarno glumaca, ali sve češće i redatelja, Igora Mešina i Damira Lončara, koji sanjaju brodvejski dok misle sasvim lokalno. Nije stoga slučajno da su obojica zaslužni za 'Mali dućan strave', a Mešin sam i za 'Skidajte se do kraja', predstave koje su se gotovo pajtonovski igrale s (ne)mogućnostima inscenacije. Oba naslova, a bitno drukčije nije ni sa 'Spamalotom', uspješno pokazuju i prednosti i mane kazališta čiji su proizvod, jer im se ostavlja mogućnost za simpatične ili simptomatične pogreške koja se ipak ne iskorištava do kraja. Drugim riječima, ukoliko pokoji vokal i nije baš za pjevačke uloge, a pokoje tijelo 'drveno' i nerasplesano, sama priroda tih naslova to može podnijeti.

Spomenuti dvojac, iako ovu režiju ne potpisuje zajedno, izmjenjivat će se u glavnoj ulozi zanesenog kralja. Premijeru je odigrao Lončar, dominirajući pozornicom u efektnoj komičarskoj rutini, tek s manjim problemima u plesačkim i pjevačkim dionicama. Za humor su prvenstveno zaduženi karikaturalni Sir Robin Dražena Čučeka, koji je ponovno apsolutno na razini ovakvog tipa zadatka, i Lancelot Saše Bunete, namjerno maskuliniziran kako bi otkrivanje njegove nježnije strane bilo 'dramatičnije'. Pjevački bez premca je, iako ponovno u lajzaminelijevskom kodu, Renata Sabljak, kojoj može parirati jedino Đani Stipaničev. U iznenađenja ove predstave ubraja se najprije fizička sprema Ronalda Žlabura, Arthurova oslonca i svojevrsne niti vodilje cijele predstave, kao i 'francuska' epizoda Gorana Malusa. Iako su grupni prizori s vještim i atraktivnim ženskim dijelom baletnog ansambla Komedije žanrovski vrhunci predstave, pravim pajtonoljupcima ipak će biti draže epizode s Crnim vitezom Željka Duvnjaka ili razgovor s Bogom kojem glas posuđuje Tonko Lonza, te posebno – sasvim apsurdan kraj.

Iako zbog mnogih kulturalnih referenci i nije uvijek baš potpuno razumljiv, jer prijevod ne prenosi kontekst a izvornik se mora izvesti u cijelosti, 'Spamalot' će mnogima uljepšati blagdane. Ostale će tek natjerati da se podsjete kako Monty Python izgleda i zvuči u ipak neponovljivom originalu.